Susan Faludi je 1991. objavila Backlash, knjigu koja je za jednu generaciju definirala što znači reakcija na feminizam. Faludi je opisivala medijsku, političku i kulturnu protureakciju koja je uslijedila nakon ženskih pomaka iz osamdesetih: filmove poput Fatal Attraction, paničan diskurs o „ženama koje su uspjele, ali su nesretne”, regresivne tekstove u časopisima koji su krivili feminizam za sve što se događa s američkim ženama. Trideset godina kasnije, problem nije što ta knjiga više nije aktualna. Problem je što je antifeminizam o kojem je ona pisala izgledao kao amaterski klub u usporedbi s onim što imamo danas.
Suvremena antifeministička reakcija nije više fragmentirana, nije reaktivna i nije usputna. Ona je internacionalna, profesionalizirana, dobro financirana, infrastrukturno povezana i, što često promakne, usklađena s nizom drugih reakcionarnih političkih projekata: nativizmom, etnonacionalizmom, demografskim panikama, religijskim obnovama, kapitalom koji se boji preraspodjele. Svaka koja ozbiljno radi u feminističkom prostoru danas mora razumjeti kako se ti komadi slažu zajedno. Evo mape.
Manosfera nije supkultura. Ona je distribucijski sustav.
Najvidljiviji segment antifeminističke ekonomije zovemo manosfera, i taj je pojam već pomalo zastario. U njega se ubraja sve od pickup-artist scene iz dvijetisućitih, preko MGTOW i incel zajednica, do današnje generacije influencera tipa Andrew i Tristan Tate, Sneako, Fresh & Fit, Pearl Davis, Myron Gaines, te niza europskih i regionalnih klonova.
Ono što je važno razumjeti: ovo nije skup čudaka na rubu interneta. Andrew Tate je u trenutku najvećeg utjecaja imao više od jedanaest milijardi pregleda na TikToku i među dječacima u dobi od jedanaest do šesnaest godina bio je popularniji od bilo kojeg političara. Britanski učitelji su u istraživanjima zabilježili da je njegova retorika preoblikovala kako njihovi učenici razgovaraju o ženama u učionici. Postojanje rumunjskog kaznenog procesa za trgovinu ljudima i silovanje nije usporilo brand, ako išta, dalo mu je auru političkog mučenika.
Ekonomija manosfere funkcionira na tri razine. Prvo, sadržaj koji algoritmi nagrađuju je antagonističan, s „high-value man” pozicijom kao prodajnim formatom. Drugo, monetizacija ide kroz pretplate, kursove, kripto sheme i „men’s coaching” programe, to je multi-level marketing s mizoginijom kao proizvodom. Treće, postoji politička infrastruktura: Tate se pojavljuje u emisijama Tuckera Carlsona, citira ga Trumpov sin, dio je iste medijske ekonomije kao Joe Rogan, Jordan Peterson i znatno razgranatiji desni medijski projekti. Manosfera nije izolirana ekscentrična pojava, ona je ulazna točka u koordinirani politički ekosustav.
Tradwife pokret je estetiziran politički projekt
Drugi krak suvremenog antifeminizma izgleda potpuno drugačije, i to je namjerno. Tradwife, od traditional wife, estetska je scena Instagram i TikTok influencerica koje predstavljaju domaćinski ideal: kruh od nule, krave na farmi, osmero djece, muška glava obitelji. Najpoznatija je Hannah Neeleman, poznata kao Ballerina Farm, bivša Juilliardova balerina, kći osnivača JetBluea, danas majka osmero djece i lice mormonskog ruralnog ideala. Druga su lica Nara Smith, Estee Williams, Gwen the Milkmaid, te niz manjih regionalnih kontova koji rade istu estetiku za europsko tržište.
Ono što tradwife pokret čini opasnim nije njegov estetski izričaj, žene smiju živjeti kako žele, voditi farme, kuhati, imati veliku obitelj, i to nije mizogin sadržaj sam po sebi. Problem je u tome što je ta estetika postala distribucijski kanal za sasvim određeni politički sadržaj: anti-radničku poziciju prema ženama (rad izvan kuće prikazan kao izdaja prirode i obitelji), oštri esencijalizam o „muškim” i „ženskim” naravima, religijsko-konzervativni pogled na rod kao božanski poredak, te (i ovo je ključno) povezivanje s pronatalističkim i etnonacionalističkim mrežama. Tradwife sadržaj je, drugim riječima, mekana ulazna vrata u tvrđu političku zgradu.
Sjajna istraživačica ovoga je Sophie Lewis (Full Surrogacy Now, Abolish the Family), koja jasno razumije kako se „obnova obitelji” plasira kao individualni izbor, dok funkcionira kao masovni projekt rekonsolidacije patrijarhalne ekonomije.
Pronatalizam je nova zajednička točka
Spojnica koja povezuje manosferu, tradwife scenu, tehno-desnicu i klasične religijske konzervativce jest pronatalizam, ideologija koja tvrdi da su pad nataliteta i „demografska zima” egzistencijalna prijetnja, te da država i kultura moraju aktivno motivirati (ili prisiljavati) žene na više djece.
Lica suvremenog pronatalizma su Malcolm i Simone Collins, par koji medijima prodaje ideju „rasplemenjenog” elitnog razmnožavanja, Elon Musk koji javno govori o „civilizacijskom kolapsu” zbog niskih nataliteta, te niz konferencija, Natal Conference u Austinu prva u nizu, na kojima se susreću Silicon Valley milijarderi, evangelički pastori, „race realisti” i tradwife influencerice. To se događa za istim stolom, na istim panelima, uz iste sponzore.
Pronatalizam je politički genijalan jer omogućuje formalno različitim akterima, religioznim konzervativcima, tehno-libertarijancima, etnonacionalistima, klasičnim desničarima, da rade na istim politikama: ograničavanje pobačaja, restrikcije kontracepcije, porezne stimulacije velikih obitelji, obeshrabrivanje ženskog zapošljavanja, restrukturiranje obrazovanja oko „uloge majke”. Različiti razlozi, jedan zakonodavni paket.
Institucionalna kičma: think-tankovi, pravne organizacije, državni modeli
Bilo bi pogrešno misliti da je sve ovo organska kulturna pojava. Iza vidljivog medijskog krajolika postoji infrastruktura: think-tankovi, pravne organizacije, financijeri, politički operatori. Heritage Foundation u SAD-u (autori Project 2025), Alliance Defending Freedom (koji je uspješno sudjelovao u rušenju Roe v. Wade), Center for Family and Human Rights, ADF International (s aktivnošću u Europi i na Balkanu), te niz „obiteljskih” organizacija povezanih u međunarodnu mrežu World Congress of Families.
Drugi su čvor te mreže države koje se predstavljaju kao „modeli”: Putinova Rusija sa svojom doktrinom „tradicionalnih vrijednosti”, Mađarska za vladavine Orbana s eksplicitnim demografskim ciljevima, Poljska prije nedavnih političkih promjena, te dinamike u SAD-u nakon 2024. Ovi režimi nude konkretni politički paket: zabrana ili ograničenje pobačaja, zakonsko priznavanje samo heteroseksualnih obitelji, pronatalističke porezne politike, ograničavanje rodnih studija i LGBTIQ+ obrazovanja, kontrola medija koji ne podržavaju „obiteljski model”. To nije slučajna ideološka konvergencija, to je policy export.
Hrvatski kontekst nije periferija
Za hrvatsku publiku važno je razumjeti da ovo nije strani problem koji se nas još nije dotaknuo. U ime obitelji, Vigilare, Hod za život i niz manjih organizacija dio su iste međunarodne mreže, financijski, taktički i ideološki. Referendum o braku 2013. nije bio izolirani događaj; bio je dio koordinirane internacionalne strategije koja se istodobno odvijala u nizu zemalja, s istim donatorima, sličnim sloganima i preuzetom retoričkom kutijom alata.
Posljednjih godina sve su prisutniji domaći tradwife influenceri, religijsko-konzervativni „obiteljski” sadržaj, te diskurs o „demografskoj obnovi” koji presijeca službene političke linije i ulazi u mainstream medije bez puno otpora. Hrvatska desnica je, kao i drugdje, naučila da je antifeminizam politički proizvod s vrhunskom marginom: aktivira birače, mobilizira religijsku bazu, dobiva međunarodno financiranje i distribuciju, i daje jezik za niz drugih politika koje s rodom nemaju izravne veze.
Što se događa s feminizmom u međuvremenu
Feminizam ne stoji nepomično dok se sve ovo događa. Posljednjih godina vidimo nekoliko značajnih unutarnjih razvoja koje također treba poznavati ako se želi smisleno govoriti o sadašnjem trenutku.
Prvi je takozvani heteropesimizam, pojam koji je 2019. uvela Asa Seresin u eseju za The New Inquiry, opisuje rastuće osjećanje među heteroseksualnim ženama da je heteroseksualnost projekt koji više ne donosi ono što je obećavao. Iz tog su osjećaja proizašli kulturni odgovori: 4B pokret koji dolazi iz Južne Koreje (bez braka, bez djece, bez veza s muškarcima, bez seksa s muškarcima) i koji je nakon Trumpove pobjede 2024. eksplodirao i u SAD-u, „boysober” trend koji je pokrenula komičarka Hope Woodard, „decentering men” diskurs koji je iz akademskih krugova ušao u mainstream feed.
Drugi razvoj je povratak materijalističkom feminizmu, fokusiranom ne na reprezentaciju i kulturnu politiku, već na ekonomske strukture, rad njegovanja, obiteljsku ekonomiju, surogatstvo, reproduktivnu pravdu. Autorice poput Sophie Lewis, Amije Srinivasan (The Right to Sex), Andree Long Chu, te povratak Silvije Federici i Marie Mies kao referenci, pomiču raspravu prema strukturnim pitanjima i daleko od individualizirane „girlboss” estetike koja je dominirala prošlim desetljećem.
Treći je trezveno suočavanje s ograničenjima post-#MeToo trenutka. Eseji Jie Tolentino, knjige Amande Hess, te šira rasprava o tome što je #MeToo postigao, gdje je zapeo, i kako se kooptirao u korporativni i pravni jezik koji nije promijenio osnovne odnose moći, sve to čini intelektualnu klimu u kojoj se feminizam preispituje iznutra, bez naivnosti i bez pristajanja na desni narativ „feminizam je otišao predaleko”.
Što ovo znači u 2026.
Najvažnija je stvar shvatiti da govorimo o sustavu, a ne o pojavama. Andrew Tate i Hannah Neeleman ne izgledaju kao isti politički projekt. Heritage Foundation i lokalna molitvena skupina ne djeluju kao isti akter. Pa ipak, oni hrane jedni druge, distribucijski, ekonomski, politički i artikuliraju isto: da je sloboda žena (reproduktivna, seksualna, ekonomska, intelektualna) civilizacijska anomalija koju treba zatvoriti.
To znači nekoliko stvari za feministički rad. Više se ne može pretpostavljati da je feminizam zadana pozicija jednog dijela kulture i da se borba vodi oko proširivanja toga prostora. Borba se vodi oko očuvanja postignutog. Lokalni odgovor mora razumjeti globalnu mrežu — hrvatska anti-rodna kampanja nije lokalna pojava, niti je njen odgovor moguć isključivo na lokalnoj razini. Estetika i kultura nisu površina ispod koje se odvija „prava” politika; one jesu prava politika, a tradwife video, manosfera podcast i tiha crkvena zajednica čine isti politički kontinuum kao i parlamentarna stranka koja sutra glasa o pobačaju.
I konačno: razumijevanje protivnika nije isto što i pristajanje na njegovu temu. Feministica koja čita Bronze Age Pervert, sluša Fresh & Fit i prati Ballerina Farm ne radi to iz fascinacije, radi jer se u 2026. ne može voditi ozbiljan razgovor o ženama, radu, obitelji, seksualnosti i moći ako se ne razumije što je s druge strane. Naivnost u tom razumijevanju nije neutralna. Ona je politička slabost.
FOTO: Unsplash, Pexels
