Postoji u Vragu koji nosi Pradu 2 scena koju svaka osoba koja zadnje desetljeće radi u medijima prepoznaje kao da gleda dokumentarac o vlastitom životu. Andy Sachs (Anne Hathaway) stoji na svečanoj dodjeli novinarskih nagrada, upravo dobiva priznanje za istraživačko novinarstvo, kad joj, usred ceremonije, na mobitel, stigne SMS da su novine ugašene, ona i cijela redakcija s njom. Otpuštanje preko poruke, na bini, dok orkestar svira. Ona održi srceparajući improvizirani govor o važnosti novinarstva, postane viralna, dobije novi posao.
Scena je tako precizna da boli. Ali, i tu počinje pravi problem ovog filma, nije precizna po pitanju onoga što se zaista događa u industriji. Precizna je po pitanju onoga kako Hollywood smije prikazati da se događa.
Film o smrti novinarstva, koji su financirali oni koji ga ubijaju
Vrag nosi Pradu 2 je kapitalistička umjetnost koja mrzi kapitalističku umjetnost. Film se predstavlja kao oda novinarstvu i pravim, dušom-stvorenim, neautomatiziranim kulturnim radom. Bavi se zlim tehnobratima, nepo-djecom u mekanim hlačama, izvršnim direktorima koji “streamline-aju operacije” (eufemizam za otpuštaju ljude i puštaju AI da im piše rubrike). Pozicionira besmisleni konzumerizam i kapitalistički sustav kao neprijatelje umjetnosti.
A onda izađete iz kina i prošetate pored stalka s Devil Wears Prada 2 popcorn-torbicom za 39,95 dolara. Otvorite Letterboxd i shvatite da je film proizveo Disney, iz IP-rudnika 20th Century Foxa kojeg je Disney prije par godina kupio. Greenlight su mu dali točno oni izvršni direktori u soft-pant hlačama koje film ismijava. Brand deals su u svakom kadru. Sequel ekonomski ovisi o ponašanju koje sam film proglašava neprijateljskim, masovnoj, refleksnoj, IP-vjernoj potrošnji.
Drugim riječima: film koji navodno mrzi konzumerizam je sam, vrlo skupocjeni, vrlo dobro odjeveni, konzumerizam. Andy Sachs je ovaj put oružje vlastitih neprijatelja.
Zašto je ovo specifično ženski problem
Vrag nosi Pradu nije bilo koji film. Bio je i ostao jedan od najutjecajnijih kulturnih artefakata o ženama u medijima. Generacije mladih žena su 2006. izašle iz kina uvjerene da je Andy Sachs svaka od nas: ambiciozna, načitana, spremna izdržati nemoguću šeficu jer “ozbiljno novinarstvo” čeka iza tog poniženja. Da je rad, neispavani, samoeksploatacijski, granični, put do nečega smislenog. Da Miranda Priestly možda i nije zlikovka, nego netko tko je svoj život posvetio nečemu većem od sebe.
Dvadeset godina kasnije, taj narativ je elegantno recikliran. Sada Andy više ne uči, ona spašava. Sada Miranda nije zlo, nego suborac u rovu. Sada su pravi zli neki novi: tehnobratstvo, oglašivačka diktatura, generativni AI. A žene u medijima, od Andy do Miranda do Emily, sklapaju savez protiv vanjskih barbara.
Problem je u tome što ti barbari nisu vanjski. Nikad nisu ni bili. Oni su kuća.
I tu film najjasnije promaši. Prikazati Mirandu Priestly, ženu koja godinama traumatizira zaposlenike, vozi se isključivo helikopterima i privatnim autima, posjeduje ono što pet generacija novinarki neće zaraditi kao reprezentativni glas otpuštenih medijskih radnica je groteskno. Žalost koju Meryl Streep igra je stvarna; ali to je žalost za izgubljenim simboličkim kapitalom, ne za izgubljenim zdravstvenim osiguranjem. Stvarne novinarke koje su ostale bez posla nemaju Chanel pin “Support Media Journalism”. Imaju kredit, dijete u jaslicama i tri tjedna do iduće rate.
Lokalni krajolik
Ovo nije apstraktna američka priča. Dovoljno je pogledati hrvatski i regionalni medijski krajolik zadnjih petnaest godina: vlasništva su se konsolidirala, nezavisne redakcije su se ugasile ili završile pod oglašivačkom kontrolom, ženski magazini koji su nekad imali esejistički, kulturni, ponekad i feministički sadržaj, postali su content-mlinovi za “30 stvari koje ne znaš o sebi”. Redakcija od troje ljudi s normom od trideset članaka tjedno ne radi novinarstvo, radi konvejer. Prostor koji nekad ide eseju ili istraživanju popunjava se native sadržajem, listiklima i, sve češće, AI-generiranim tekstom koji nitko nije pročitao prije objave.
Kad takav krajolik gleda film o “spasu novinarstva” koji snima Disney, dvije se stvari događaju istovremeno: pristajemo na priču koja nas tobože brani, i ne primjećujemo da je ta priča okvirena tako da glavni problemi nisu ni spomenuti. Koncentracija medijskog vlasništva nije tema. Oglašivačka ovisnost koja jede uredničku autonomiju, nije tema. Činjenica da se ono što gledamo, taj sentimentalni manifest u korist novinarstva, financira točno iz iste IP-ekstraktivističke logike koja novinarstvo guši, definitivno nije tema.
To je novi, sofisticiraniji oblik kontrole nad pričom. Ne onaj koji vam zabranjuje govoriti o tragediji, nego onaj koji vam daje govor o tragediji, ali samo u okviru koji ne ugrožava aktere koji od nje profitiraju. Andy dobije svoj govor. Vi kupite popcorn-torbicu. Disney objavi kvartalne rezultate. Svi su zadovoljni.
Kraj koji film ne piše
Pravi sequel Vraga koji nosi Pradu nije onaj u kojem se velika redakcija konsolidira oko svoje legendarne urednice. To je film koji bi snimila Miranda Priestly o samoj sebi, i nije slučajnost da je upravo to film koji smo dobili.
Pravi sequel je onaj u kojem ljudi otpušteni preko SMS-a počnu raditi nešto svoje. Manje. Sporije. Bez sjajnih sponzorstava, bez Chanel pinova, bez viralnog govora. Newsletter koji ne poznaje algoritam. Portal koji se piše dva puta tjedno, ali se piše. Podcast snimljen u sobi. Mailing-lista od tri tisuće ljudi koje stvarno čitaju.
To je manje filmičan kraj. Nema brand-deala. Nema Meryl Streep da plače krupnim planom. Ima tek ono što svaka prava nezavisna medijska scena ima, nekoliko ljudi koji ne odustaju, čitateljica koja se pretplatila jer joj je važno, i sustav koji je njihovo postojanje, uzgred, ranije ili kasnije prisiljen primijetiti.
Možda nije Hollywoodski. Ali je jedini kraj koji nije marketinški spot za vlastitu propast.
FOTO: Screenshot
