Hiperneovisnost nije samostalnost. Samostalnost je sposobnost: znati se nositi sama, donositi odluke, nositi posljedice, bez kontinuirane potvrde okoline. To je razvojno postignuće i nešto što većina nas legitimno cijeni.
Glimmer koji se inscenira gubi svojstvo. Sunce na stolu nije sastavljivo. Ne može se naručiti.
Radost više nije intenzivna, nego umjerena. Uzbuđenje traje kratko. Bliskost postoji, ali bez dubine koja ju čini stvarnom. Sve je “okej”, ali rijetko što je zaista dobro.
U pozadini se često nalazi obrazac koji se u popularnoj psihologiji naziva “turtle”, povlačenje u sebe u trenucima kada bi odnos zapravo tražio otvorenost.
Postoji jedna rečenica koju gotovo svi koji su krenuli na terapiju kažu, gotovo uvijek s blagom dozom kajanja: “Trebala sam to učiniti puno prije.” Ne u krizi. Ne kad je sve puklo. Nego puno, puno ranije, dok su stvari bile samo malo neugodne.
U ovom razgovoru s Leom Murn dotičemo se ključnih tema suvremene psihijatrijske prakse: od razlikovanja normalne ljudske boli i stanja koja traže terapijsku intervenciju, preko izazova u radu s poremećajima ličnosti…
Samopouzdanje nije stvar karaktera s kojim si rođen. To je nešto što se gradi polako, svjesno i uglavnom tamo gdje nitko ne gleda.
Nije reklama na televiziji. Nije miris iz susjedove kuhinje. Nije ni pravo, fiziološko osjećanje gladi. Food noise ili, doslovno prevedeno, buka hrane, tihi je, ali iscrpljujući unutarnji šum koji za mnoge ljude nikada ne staje.
Termin popcorn brain opisuje stanje u kojem pažnja funkcionira poput kokica: stalno puca, skače i traži novi podražaj.
Danas su nam partneri, simpatije i bivši stalno na dlanu, ljubavni odnosi više se ne grade samo kroz susrete, razgovore i zajedničko vrijeme, nego i kroz seen, typing, online status, storyje, reakcije i male digitalne tragove kojima često pridajemo više značenja nego što bismo htjeli priznati.
