Valentina Babić je žena koja spaja naizgled nespojivo, akademsku širinu kulturologije, preciznost grafičkog dizajna i strateški mindset digitalnog marketinga, ali i onu toplu, ljudsku dimenziju majčinstva, kreativnosti i ljubavi prema knjigama. I dok je dugo maštala o vlastitoj tiskari, život ju je, prilično glasno pozvao u svijet društvenih mreža, gdje se priče brendova ne pričaju samo riječima, nego bojama, kompozicijom i osjećajem.
U njenom radu nema “samo još jedna objava”. Postoji vizualna poruka, postoji smisao, postoji cjelina. Upravo zato Valentina ne kreira sadržaj koji izgleda lijepo samo na prvu, nego sadržaj koji gradi identitet, prepoznatljiv, dosljedan i autentičan. A kada je shvatila da sve više poduzetnica želi znati kako doći do takvog vizualnog dojma, njezina priča dobila je novi smjer: edukacija.
Danas je Valentina Canva edukatorica i službeni Canvassador, a kroz svoj brend VB Creative pomaže ženama da im vizuali prestanu izgledati amaterski i konačno postanu produžetak onoga što jesu i što nude. I ono najvažnije, ne uči ih samo alat, nego način razmišljanja koji iza dizajna stoji.
U ovom intervjuu pričamo o tome kako je Canva od “dječje igračke” postala most prema boljem dizajnu, zašto se dizajnerska anksioznost događa i najboljima, što znači raditi pametnije umjesto napornije, i kako je jedan životni “stop” promijenio sve – tempo, prioritete i pogled na uspjeh.
Kažeš da Canva nije bila ljubav na prvi pogled, čak si ju i prezirala. Što te točno najviše živciralo kod Canve u početku?
Kao i kod većine grafičkih dizajnera, najviše me živcirala činjenica da je sve djelovalo prelagano – pogotovo uz rečenice ljudi oko mene poput: “Ma ja ti to složim u Canvi za pet minuta.”
Dolazila sam iz svijeta u kojem se dizajn „plaćao“ godinama učenja, greškama, frustracijama i onim trenucima kad se pitaš zašto si uopće odlučila uploviti u dizajnerske vode. A onda se pojavi Canva i netko tko nikad nije otvorio Photoshop napravi vizual u pet minuta i još bude zadovoljan.
Imala sam osjećaj da se obezvređuje struka. Da se briše granica između znanja i alata. I da se ozbiljan dizajn svodi na „klikni ovdje i gotovo“. To me iskreno smetalo.
Kao dizajnerica koja je radila u Illustratoru i Photoshopu, što si tada smatrala “pravim dizajnom”, a što “dječjom igračkom”?
Pravi dizajn je za mene tada značio proces. Razmišljanje. Grešku. Popravak. Verziju 12. Značilo je skidanje zasebnih elemenata s deset različitih stranica, a ako ne bih pronašla ono što mi treba, jednostavno bih ga sama nacrtala. Značilo je razumjeti zašto nešto funkcionira, a ne samo da izgleda “ok”. Canva mi je u tom trenutku djelovala kao dječja igračka jer je nudila rješenja bez objašnjenja. Kao da ti netko da gotovu slagalicu, ali ti nikad ne pokaže kako su dijelovi nastali. Danas znam da problem nije bio u Canvi, nego u tome što nitko nije učio ljude osnovama dizajna dok su je koristili.
Sjećaš li se trenutka kad se dogodio klik i kad si pomislila: “Ok… Canva ipak ima smisla”? Što se tada promijenilo?
Da. Dogodio se onog trenutka kad sam shvatila da Canva neće nestati.
I još važnije – da nema smisla sve raditi težim putem. Vizuali za društvene mreže, jednostavni letci i plakati mogu se itekako kvalitetno napraviti u Canvi, pogotovo kada klijent nije spreman ili u mogućnosti izdvojiti veći budžet za dizajn.
Dolaskom Canve vrijednost grafičkog dizajna se promijenila, barem kada govorimo o jednostavnijim formatima. I to je jednostavno realnost. No ako netko želi originalan logotip, etiketu za vino ili ozbiljniju grafičku pripremu, i dalje će potražiti profesionalca. Pravim, talentiranim grafičkim dizajnerima koji sami crtaju, razmišljaju i žive dizajn, Canva nije prijetnja, nego samo alat više u arsenalu.
Danas zaista nema puno smisla raditi vizuale za društvene mreže ili prezentacije u bilo kojem drugom alatu.
Shvatila sam i da ljudi neće odjednom krenuti učiti Illustrator samo zato što bih ja, ili bilo koji drugi dizajner, to željela. Klik se dogodio u spoznaji da imam izbor: mogu se ljutiti na alat ili mogu preuzeti odgovornost i pomoći ljudima da ga koriste bolje.
Tada sam prvi put vidjela Canvu kao most, a ne kao prijetnju.
Kad si odlučila napustiti “sigurnost zaposlenja”, čega si se najviše bojala, a što se kasnije pokazalo kao najbolja odluka?
Najviše sam se bojala hoću li znati stati. Naravno, bojala sam se i neuspjeha, ali i vrlo konkretne stvari – gubitka financijske sigurnosti. Kasnije se pokazalo da je najbolja odluka bila upravo to što sam si prvi put u životu dopustila raditi u skladu sa sobom, a ne protiv sebe. Danas znam da sigurnost nije plaća koja sjeda svakog mjeseca, nego mogućnost da živiš i radiš bez konstantnog grča u želucu.
Danas kroz VB Creative pomažeš ženama da im vizuali ne izgledaju amaterski. Koje 3 greške najčešće vidiš kod poduzetnica na društvenim mrežama?
Vidim žene koje stalno popravljaju, dodaju, mijenjaju boje, fontove i nikad nisu zadovoljne jer ne znaju što točno traže. Problem rijetko bude Canva. Problem je što nitko nije objasnio osnove, odnosno hijerarhiju, razmak, konzistentnost. I onda misle da “nemaju oko”, a zapravo nemaju alat za donošenje odluka.
Imaš super rečenicu: “Pogoditi što tu ne izgleda dobro”. Kako bi objasnila taj osjećaj nekome tko stalno “nešto popravlja”, a nikad nije zadovoljan?
Ja to zovem dizajnerska anksioznost. To je onaj osjećaj kad gledaš u vizual i znaš da nešto ne štima, ali ne znaš reći što točno ni zašto. Pa onda kreneš micati stvari nasumično; malo veći font, malo druga boja, još jedan element i na kraju samo postane gore. To je isto kao kad stojiš pred ormarom punim odjeće i kažeš: “Nemam što obući.” Imaš sve, ali nemaš kombinaciju koja ima smisla. Ne zato što nemaš odjeću, nego zato što nemaš jasno pravilo po kojem slažeš outfit.
Kad naučiš osnove dizajna, prestaneš nagađati. Više ne “popravljaš” napamet, nego razumiješ što vizualu nedostaje – hijerarhija, razmak, kontrast, red. I tada se događa nešto jako važno: nestaje sumnja u vlastite sposobnosti. Umjesto frustracije, dolazi jasnoća. A s njom i ogroman mentalni mir.
Dijagnoza multiple skleroze ti je, kako kažeš, “naredila da staneš”. Što ti je taj period promijenio u glavi, u životu i u poslu?
Promijenila mi je tempo. I kriterije. Natjerala me da si konačno postavim pitanje koje sam godinama ignorirala: nije poanta u tome koliko možeš izdržati, nego koliko možeš trajati bez da izgoriš.
Prestala sam se iscrpljivati i počela birati poslove koji imaju smisla, ali me ne troše do kraja. Raditi pametnije, a ne napornije postao je moj osobni moto, a taj isti princip danas primjenjujem i u dizajnu, i u edukacijama.
Isto to učim i svoje klijente – bilo da su poduzetnici ili zaposlenici kompanija s kojima radim individualno. Učim ih da ne kompliciraju, da si olakšaju procese i da koriste alate na način koji im štedi vrijeme i energiju, umjesto da ih dodatno iscrpljuje.
Danas iskreno uživam u onome što radim. Onaj trenutak kad mi osoba koju učim kaže: “Ajme, nisam znala da se to može napraviti u Canvi!” – meni je srce puno!
Jer znam da radim nešto što ima smisla. Pomažem brendovima da se vizualno istaknu u moru drugih, ali bez da pritom izgube sebe.
Kako danas prepoznaješ razliku između zdravog ambicioznog tempa i onog “jurim dok ne pregorim”?
Zdravi tempo ostavlja prostor za život.
Za odmor, za tišinu, za stvari koje nemaju veze s poslom, ali te pune.
Pregorijevanje, s druge strane, stalno traži još malo. Još pet minuta. Još jednu izmjenu. Još jednu obavezu prije nego što “konačno staneš”. I ako ti s vremenom postane normalno biti stalno umorna, to više nema veze s ambicijom. To je alarm koji predugo ignoriraš.
Poduzetnički tempo je, realno, čudan. Ili nemaš posla uopće ili se sve događa u isto vrijeme. Rijetko postoji neka savršena sredina. Upravo zato danas svjesno pokušavam balansirati te periode. Ako je posao sporiji, koristim to vrijeme za vlastiti marketing, edukaciju i osmišljavanje novih programa. Ako je posao intenzivan, tada namjerno usporavam na drugim mjestima.
U tim razdobljima obavezno si uzmem barem jedan dan u tjednu samo za sebe. Dan bez rokova, bez Canve, bez “još samo ovo”. Radim nešto što me opušta i vraća u ravnotežu, jer znam da bez toga nema ni dugoročnog fokusa ni kvalitetnog rada.
Za mene je to razlika između zdravog tempa i pregorijevanja: jedno te dugoročno gradi, a drugo te polako, ali sigurno troši.
Ističeš da kombiniraš dizajn, digitalni marketing i produktivnost. Koja je tvoja najdraža “prečica” ili princip koji ljudima najbrže olakša stvaranje sadržaja?
Najviše pomažu odluke donesene unaprijed, ali i rutina, odnosno navike koje direktno utječu na produktivnost, a posljedično i na kreiranje sadržaja. Ne zato što sam ja neki zen guru, nego zato što znam kako izgleda kad ti je mozak već na rubu, a ti i dalje sjediš pred ekranom i “samo bi nešto objavila”. I onda potrošiš sat vremena na font, dvije minute na poruku i na kraju te sve iznervira.
Ono što se dogodilo jest da sam kroz rad s ljudima shvatila koliko ih ne muči manjak kreativnosti, nego previše odluka u pogrešnom trenutku. Kad unaprijed posložiš okvir, sadržaj postaje lakši. Ne zato što si odjednom kreativnija, nego zato što prestaneš svaki put kretati od nule.
Prije otprilike godinu dana dogodio se još jedan važan pomak: ljudi koji su kod mene završili Canva edukaciju počeli su tražiti nešto drugo. Mentorsku podršku. Ne samo “kako da složim objavu”, nego kako da poslože biznis, smire kaos u glavi, naprave plan, donesu odluke i prestanu gorjeti na digitalnom marketingu. Tada sam shvatila da mi je jedan od najdražih dijelova posla upravo taj dio gdje ne popravljamo samo dizajn, nego ono što dolazi prije njega.
Danas zato razvijam i novi način rada: mentoriranje poduzetnika kroz taj moj princip. Manje improvizacije, više jasnoće i sustav koji možeš živjeti, a ne samo jednom složiti pa zaboraviti.
Upravo iz tog procesa nastaje i moja knjiga – priručnik za one koji više ne mogu glumiti da su dobro, ali duboko u sebi još uvijek znaju da nije gotovo. Kroz osobni zapis u kojemu pričam o pomirenju dijagnoze s ambicijama i vrlo konkretan kompas faza stani, budi tiho, izaberi, sredi, nastavi i izdrži, knjiga pokazuje kako se zdrave navike mogu primijeniti jednako na biznis kao i na život. Ne iz inata, nego s ljubavlju prema sebi.
Ono što danas donosim drugima je jasnoća. Manje kaosa, manje sagorijevanja i osjećaj da ne moraju stalno izmišljati sebe ispočetka. Zdrave navike su mene doslovno posložile. I zdravstveno i poslovno. Upravo zato ih želim prenijeti dalje. Knjiga bi trebala biti gotova krajem godine, a već sada na njoj radim ozbiljno, svaki dan. I sigurna sam da je to tek početak jedne puno veće priče.
Kroz tvoje edukacije prošlo je više od 800 ljudi. Koji ti je najdraži trenutak s radionice, nešto što pamtiš i danas?
Sada je ta brojka već bliža tisuću. Ono što mi je posebno drago jest brzina kojom se radionice popune. To mi je uvijek tihi znak da ljudi prepoznaju vrijednost i da dolaze s pravom namjerom. Ne samo “naučiti alat”, nego razumjeti što rade.
Ali ono što mi je stvarno najdraže događa se tijekom same radionice. Taj trenutak kad netko prvi put otvori Canvu, bez ikakvog iskustva, i složi dizajn koji je toliko skladan i lijep da shvatiš – ovo nema veze s alatom, nego s potencijalom koji je cijelo vrijeme bio tamo. Volim vidjeti taj prijelaz iz nesigurnosti u jasnoću, kad osoba shvati da dizajn ne mora biti mukotrpan i frustrirajući, nego može biti lagan i smislen kad znaš što radiš.
Također mi je drag onaj trenutak kad se netko opusti, nasloni se u stolici i kaže: “Aha… sad ima smisla.”
Kad shvati da problem nikad nije bio u njemu, nego u tome što mu nitko prije nije objasnio osnove.
To su trenuci zbog kojih znam da želim raditi ovo što radim. Jer tad ne učim samo Canvu – vraćam ljudima povjerenje u sebe.
Rečenica koju voliš čuti je: “Nisam ni znala da se to u Canvi može!” Koja Canva mogućnost najviše šokira polaznice (a da je zapravo jednostavna)?
Najviše ih šokira to koliko male stvari čine ogromnu razliku. Margine, poravnanja, odnosi boja i smisleno uparivanje fontova – to su temelji vizualno dobrog dizajna, a većina ljudi ih nikad prije nije svjesno koristila. Kad shvate da dizajn ne izgleda bolje zato što je “kičastiji”, nego zato što je uređen i ima red, dogodi se onaj moment: “Aha, zato mi prije ništa nije valjalo.”
Što se tiče samih Canva mogućnosti, apsolutni wow-efekt danas izaziva umjetna inteligencija, odnosno Magic Studio. Ljude oduševi kad vide da mogu u par klikova premjestiti objekt na fotografiji, obrisati nešto što smeta ili proširiti kadar. Stvari za koje ti je donedavno trebao Photoshop i sati živaca.
I to je možda najljepši dio: kad shvate da tehnologija nije tu da ih zamijeni, nego da im olakša posao. Canva danas omogućuje stvari koje su prije bile rezervirane za profesionalce, ali samo ako znaš kako ih koristiti. A upravo taj “kako” napravi najveću razliku.
Kad bi mogla vratiti vrijeme i poručiti onoj Valentini koja je Canvu prezirala, što bi joj rekla danas?
Prestani gledati Canvu kao prijetnju i počni ju gledati kao realnost. Alat koji ljudi već koriste, htjela ti to ili ne. Nema smisla boriti se protiv promjene, nego preuzeti odgovornost i postaviti standard.
Pravi problem nikad nije bio u Canvi, nego u nedostatku znanja. Dizajn nije program, nego način razmišljanja. Ono što znaš ima smisla samo ako to znanje možeš prenijeti drugima.
Iskoristi svoje znanje da drugima doneseš jasnoću. Manje lutanja, manje frustracije i osjećaj da napokon imaju kontrolu nad svojim sadržajem. Onaj trenutak kad kažu: “Aha, sad ima smisla.” To mi je i danas najvažnije.
FOTO: Valentina Babić privatna arhiva
