Kada umjetnost postane glas onih koji su prečesto nečujni, nastaju djela koja mijenjaju percepciju i pozivaju na promjenu. Verica Tenekedžieva, umjetnica čiji rad nadilazi granice estetike i ulazi u sferu društvene odgovornosti, kroz izložbu “Transporting Women” progovara o sigurnosti žena u javnom prostoru. Inspirirana stvarnim iskustvima, ova izložba nije samo vizualni doživljaj – to je emotivno putovanje kroz strahove, nepravde, ali i hrabrost onih koje su odlučile podijeliti svoja iskustva.
U razgovoru s Vericom otkrivamo što ju je potaknulo na ovaj projekt, koje priče nosi sa sobom i kako umjetnost može biti moćan alat za podizanje svijesti i poticanje empatije.
Autorica izložbe, Verica Tenekedžieva
Što Vas je inspiriralo da stvorite izložbu pod nazivom “Transporting Women”?
Inspiracija za ovaj projekt proizašla je iz razgovora s prijateljicom koja mi je priznala da joj je lakše podijeliti svoja traumatična iskustva s potpunim strancima. To me potaknulo na osmišljavanje projekta koji bi ljudima omogućio upravo to – anonimno dijeljenje vlastitih iskustava i osjećaj da su viđeni. Odlučila sam se fokusirati na sigurnost u javnom prijevozu jer mi je ta tema bliska, a već sam poznavala nekoliko priča koje su mi bile osobno važne i koje sam mogla jasno zamisliti.
Prva priča s kojom sam započela ovaj projekt temelji se na događaju koji je doživjela moja bliska prijateljica dok me posjećivala tijekom ljeta. Osim što mi je ta priča bila posebno dirljiva, željela sam joj na neki način pružiti pravdu.
Možete li nam reći više o temama koje istražujete u svom radu? Koje poruke želite prenijeti?
Teme se oblikuju same po sebi jer je projekt istraživačke prirode i ovisi o tome što i kako ljudi dijele svoja iskustva. Prema dosadašnjim svjedočenjima, primarni problem je normalizacija nasilja nad ženama, što proizlazi iz društvenog uvjerenja da žensko tijelo nije u potpunosti “njezino”, već da mu se može nametnuti određeni oblik vlasništva. To nije u redu.
“Transporting Women” stavlja fokus na te priče, ali i na emocionalna stanja onih koji ih dijele. Projekt naglašava osjećaje povezane s tim iskustvima i nastoji izazvati empatiju. Glavna poruka koju želim prenijeti jest: otvorite oči, budite ljubazni i pružite podršku. Reagirajte ako primijetite nešto sumnjivo, bez obzira na to kome se događa. Takve situacije su česte i često prođu nezapaženo jer se ne smatraju “dovoljno tragičnima”, ali to ne znači da nisu važne ili da ne ostavljaju posljedice.
Kako ste došli na ideju da povežete koncept transporta s iskustvima žena?
Ova ideja proizlazi iz priče moje prijateljice i njezinog iskustva, u kojem sam i ja na neki način sudjelovala. Nakon što sam razgovarala o konceptu s drugim ljudima, mnogi su mi rekli: “Odlična ideja, i ja imam priču za podijeliti.” To me dodatno potaknulo da nastavim istraživati ovu temu. Priče žena došle su spontano – projekt je otvoren za svakoga tko želi podijeliti iskustvo, ali jednostavno nisam primila puno priča od muškaraca, što je samo po sebi važan pokazatelj.
Koje ste medije ili tehnike koristili u stvaranju radova za ovu izložbu?
Radovi su još uvijek u procesu izrade, ali neki od njih su audiovizualni – kombinacija animacije i snimljenog video materijala, popraćena izražajnim zvučnim dizajnom koji je kreirao Matthew Dervenkov, zvučni dizajner i 3D umjetnik iz Sofije, Bugarska. Odabrane priče uredila je Iveta Stavreva, također iz Bugarske. Audiovizualni radovi bit će popraćeni slikama u različitim tehnikama. Cjelokupni vizualni identitet izložbe naginje apstrakciji i ekspresionizmu.
Postoji li određeni rad iz ove serije koji Vam je posebno emotivan ili simboličan?
Naravno, priča moje prijateljice. Upravo ta priča bila je povod za cijeli projekt.
Kako Vaša iskustva i pozadina utječu na Vaš umjetnički izraz?
Oduvijek sam bila promatračica i inspiraciju sam pronalazila u svemu što me okružuje – u dobrim i lošim stvarima. Kroz umjetnost nastojim izraziti svoja zapažan ja i misli. Kada je riječ o ovoj konkretnoj temi, i sama sam imala neugodna iskustva, ali srećom, bila su manja. Ipak, svaki put kad čujem slične priče, osjetim frustraciju i ljutnju, što me motiviralo da na svoj način doprinesem podizanju svijesti i pokrenem aktivizam kroz umjetnost.
Kakve reakcije i emocije očekujete od publike prilikom posjeta izložbi?
Nadam se da će izazvati empatiju i da će posjetitelji shvatiti da su osobe koje su podijelile svoje priče bile nepoštovane i povrijeđene. Također se nadam da će izložba otvoriti oči onima koji nisu ni svjesni da se ovakve stvari događaju ili ih jednostavno ne primjećuju.
Koliko je vremena i truda bilo potrebno za realizaciju ovog projekta?
Mnogo, i još uvijek nije gotov. Koncept sam počela razvijati prije godinu dana i postepeno ga nadograđujem dok radim na drugim projektima. Veliku pomoć pružili su mi suradnici, organizacije “Irida” i “OsnaZene” iz Srbije, kao i istraživački tim “REACTOR – Research in Action” iz Sjeverne Makedonije, koji proučava sigurnost žena u javnim prostorima.
Planirate li “Transporting Women” prikazati i u drugim gradovima ili državama?
Nadam se da hoću. Voljela bih izložbu prikazati u zemljama u kojima su se neke od ovih priča dogodile, ali to će ovisiti o budućnosti. Trenutno sam fokusirana na prvo otvaranje izložbe.
Što biste poručili mladim umjetnicima koji žele istraživati društveno relevantne teme kroz svoj rad?
Ne bojte se i samo krenite. Budite znatiželjni, postavljajte pitanja, konzultirajte stručnjake i uvijek nastojte sagledati problem iz više perspektiva.
Projekt podržava Regionalna kancelarija za saradnju mladih (RYCO), jedina međuvladina organizacija posvećena izgradnji mira, pomirenju i suradnji u regiji kroz programe razmjene mladih.
FOTO: Verica Tenekedžieva, Unsplash, Pexels
