Na Filmskom festivalu u Cannesu 2024., nagradu za najbolji scenarij, dobila je Coralie Fargeat za film “The Substance”. Bio je to jedan od filmova o kojima se najviše pričalo na festivalu, a dobio je ovacije koje su trajale između 9 i 13 minuta. Na groteskan, ali angažiran i osviješten način, pričom sa širokom paletom stereotipa, karikiranja i (pre)naglašavanja, nagrađena scenaristica obradila je teme starenja, društvena očekivanja, nametnute standarde ljepote, seksizam, objektivizaciju tijela i mizoginiju. U društvu koje ne prašta starenje, nije teško skliznuti u zamku samoprijezira i dovesti se do krajnosti kako bi sačuvali (ili produžili) svoj status, mladost i uspjeh. No, ovakav pristup ostavlja tužan dojam neizgrađenih društvenih veza, izostanak podrške bliskih ljudi, nepostojanje bilo kakvih drugih znanja, vještina i vrijednosti, osim fizičkog izgleda. Izgled je zaista jedina karta na koju žene (u showbusinessu) mogu igrati?
Radnja filma
Demi Moore tumači lik Elisabeth Sparkle, oskarom nagrađene glumice koja je sada u ulozi voditeljice TV emisije o vođenim tjelovježbama kod kuće (poput Jane Fonde) u pripijenom trikou. Nakon snimljene epizode svog showa, u toaletu čuje telefonski razgovor, šovinističkog šefa medijske kuće u kojoj radi (Dennis Quaid) kako dogovara njen raskid ugovora zbog godina, te kako su u potrazi za mlađom i svježijom voditeljicom.
Nakon prometne nesreće i svog pedesetog rođendana, Elisabeth posegne za misterioznom tvari kako bi održala svoj mladenački izgled. U očaju se podvrgava procesu DIY kloniranja koji uzrokuje da mlada vrckasta dvojnica po imenu Sue, koju glumi Margaret Qualley, izroni iz njezine kičme. Preuzima njenu ulogu, dok svoju stariju verziju drži zaključanom u tajnoj prostoriji svog luksuznog stana.
Program „pomlađivanja“ kojem se podvrgnula, bazira se na balansu. To znači da mora provoditi pola dana u stanju mirovanja kako bi drugom dijelu, mlađoj inačici sebe, omogućila normalno funkcioniranje.
U jednoj od najistaknutijih scena u filmu, Margaret Qualley pojavljuje se potpuno naga, a kasnije joj se pridružuje i Demi Moore u sceni koja je izuzetno upečatljiva i emotivno intenzivna. O njoj je s posebnom emocijom i govorila Moore na premijeri.
Kaos u zadnjih 30 minuta filma
Iako je film razvučen te u dva i pol sata više puta poentira jedne te iste premise, posljednjih 30 minuta filma donose preokret. Potpuno novi tempo, estetiku i radnju iznose u maniri trash filmova osamdesetih. Nastaje kaos, sukob i borba između starije i mlađe verzije glumice, a nevjerojatni kostimi i prostetika potpuno trijumfiraju. Nakon mnogo krvi i agresije, nastaje „čudovište“ u kojemu su spojene u jedno biće njih obje, s istom željom, energijom i posvećenošću svjetlima reflektora kao u svojim najblistavijim danima slave i obožavanja.
Groteskno ismijavanje opsjednutošću ženskim grudima koje se provlači cijelim filmom, tu dobiva svoj zamašnjak, a prestravljenost publike koja čeka novogodišnji program, dodatno naglašava površnost, strah i prijezir prema drugačijem.
S potpunom ogoljenošću, Moore je odigrala jednu od najzahtjevnijih i najboljih uloga u svojoj karijeri pa pohvale i zbog toga nisu izostale. Osim teme, dobre glume, estetike i zanimljivih kritički osviještenih detalja, film izaziva reakcije, stoga je svakako vrijedan pažnje. Ako se o umjetnosti ne raspravlja, onda to i nije umjetnost, zar ne?
FOTO: Screenshot
