Sonja Švec Španjol, nezavisna kustosica, likovna kritičarka i urednica portala PerceiveArt, otvorila je svoju tristotu izložbu. No, ova okrugla brojka samo je mali dio impresivne karijere i neprestanog zalaganja za slobodu izražavanja, visoke kustoske standarde te potporu umjetnicima i kulturnoj sceni diljem Hrvatske. Kroz godine neumornog djelovanja, Sonja je izgradila prepoznatljiv autorski glas, boreći se s izazovima financijske neizvjesnosti i institucionalne zatvorenosti, pritom neumorno gradeći mostove između umjetnosti i zajednice. U intervjuu otkriva kako je ustrajala unatoč preprekama, što ju motivira da nastavi otvarati vrata umjetnosti prema široj publici, te zašto smatra da je upravo umjetnost najbolji put do boljeg razumijevanja svijeta u kojem živimo.
Sonja, ovog ste ljeta otvorili svoju 300. izložbu otkad djelujete kao nezavisna kustosica. Kako Vi gledate na nezavisno kustosko djelovanje danas? Koje su njegove najveće prednosti, a koje izazovi?
U nedjelju 6. srpnja 2025. otvorila sam tristotu izložbu i moram reći da sam iskreno ponosna na tu brojku, jer nezavisan rad u kulturi i umjetnosti u Hrvatskoj je vječna borba s vjetrenjačama. Naime, kada ste zaposleni u ustanovi onda imate svu potrebnu infrastrukturu za realizaciju izložbi, u konačnici siguran i stalan izložbeni prostor, a kada radite nezavisno sve morate sami pronaći, dogovoriti i osigurati kvalitetne uvjete za realizaciju izložbi. Postoje natječaji za izlaganje, ali isto tako postoje i mnoge ustanove koje su u potpunosti zatvorene za suradnje s vanjskim suradnicima i to vlastitom odlukom, a Hrvatska je mala zemlja, pa sukladno tome je i mogućnost suradnji sužena. Kao najveću prednost nezavisnog kustoskog rada svakako bih navela slobodu i to u više aspekata – u odabiru projekata, umjetnika i suradnika, ali i slobodu da sami organizirate svoje radno vrijeme i posao kroz cijelu godinu. Kako sam po prirodi veliki radoholičar onda već u rujnu tekuće godine popunim cijelu iduću godinu, ali kao što kaže ona dobra stara narodna poslovica “dobra organizacija je pola posla” i ona kod mene uistinu vrijedi. Iznimno sam dobro organizirana te i vrlo zgusnut raspored posložim tako da nitko od suradnika ne bude zakinut te da svaka izložba bude realizirana na maksimalno profesionalnoj i kvalitetnoj razini. I to mi je ono najvažnije – da svi uključeni od umjetnika, suradnika iz ustanova pa sve do publike budu zadovoljni realiziranim izložbama i projektima u kulturi i umjetnosti. Naravno da ovakav način rada ima i velike izazove, a najveći su financijska neizvjesnost i izostanak bilo kakve sigurnosti. Naime, kao nezavisna kustosica članica sam Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i djelujem u statusu samostalne umjetnice. To znači da u potpunosti ovisim sama o sebi. Za svaki angažman se moram izboriti, na svakom projektu se moram iskazati i ako ne radim dobro i kvalitetno riskiram izostanak novih angažmana. Kao nezavisna kustosica ne primam plaću, već ovisim o honorarima koji su često niski i neredoviti, nemam pravo na godišnji odmor, božićnice, uskrsnice, regrese, dnevnice i ostale beneficije koje imaju zaposleni radnici, nisam kreditno sposobna i nemam pravo na bolovanje prva 43 dana. Svu opremu za rad (kompjuter, fotoaparat, printer, auto, mobitel…) moram sama kupiti i održavati. Dnevnicu u životu nisam dobila, a vrlo često predstavlja izazov dogovoriti suradnju u kojoj vam naručitelj pokriva putne troškove ako radite na terenu izvan grada u kojem živite. Tako da kontinuirana neizvjesnost i financijska nesigurnost te brojna ograničenja s kojima se suočavaju svi koji djeluju nezavisno ili samostalno, predstavljaju najveće izazove s kojima se borim već 12 godina radeći kao nezavisna kustosica.
Što Vas je osobno motiviralo da izađete iz institucionalnog okvira i gradite svoj put kao nezavisna kustosica?
Mislim da me doslovce život odveo u tom smjeru. Pri završetku osnovnog studija povijesti umjetnosti upisala sam i završila studij muzeologije kako bih se još više usmjerila na rad u muzejima i galerijama. Po završetku oba studija odradila sam program stručnog osposobljavanja za rad bez uspostave radnog odnosa i položila stručni ispit za kustosa. Nakon diplome i stručnog ispita počela sam tražiti posao u struci unutar ustanova, no neuspješno, jer je to bilo za vrijeme bivšeg gradonačelnika kada znanje, sposobnost i kvaliteta nisu bili osnovni uvjeti za uspostavljanje radnog odnosa. Nakon što sam više od godinu dana tražila posao, napisala i poslala više od stotinu molbi i obavila barem 70-ak razgovora za posao shvatila sam da moram početi raditi i tako sam pokrenula web stranicu o likovnoj umjetnosti www.PerceiveArt.com koju posve volonterski vodim i uređujem već punih 12 godina. S web stranicom došli su i prvi nezavisni angažmani pisanja predgovora i otvaranja izložbi. Još od studija surađivala sam s art magazinom Kontura, a kasnije sam pisala i za list Vijenac. Što sam više radila i bila vidljivija u javnosti to je više rasla potražnja za mojim angažmanima i tada sam shvatila da je nezavisni način rada najbolja opcija za moj karakter, etičke i moralne principe kojima se rukovodim u životu i da na ovaj način mogu dati najbolje od sebe.
Kako birate s kim raditi i koje projekte prihvatiti? Što je Vama kriterij „dobre suradnje“?
Imam tri osnovna kriterija koje sam uspostavila nakon dugogodišnjeg bogatog iskustva rada s najraznovrsnijim umjetnicima svih generacija, a to su: kvaliteta rada, karakter osobe i međusobno poštovanje prilikom suradnje. Kod odabira umjetnika mi je izuzetno važno ne samo da su kvalitetni umjetnici, već i da su dobri, kvalitetni ljudi. Naime, postoje umjetnici koji su zaista izvrsni slikari, kipari, grafičari, ali imaju tešku narav ili veliki problem s egom ili jednostavno ne poštuju suradnike. S takvim pojedincima ne ulazim u suradnje, jer znam da ne bih mogla dati maksimum od sebe. Kod suradnji mi je iznimno bitno međusobno poštovanje i uvažavanje te poštivanje dogovora i rokova. Također mi je bitno da približimo umjetnost široj publici te da posjetitelji odu s izložbe zadovoljni, informirani i s osjećajem da su nešto novo naučili i spoznali, te doživjeli nešto zanimljivo, poticajno i inspirativno i na taj način obogatili vlastiti život, ali i podržali naše umjetnice i umjetnike čije radove prezentiramo.
Umjetnost je uvijek bila odraz vremena — kako biste opisali duh vremena kojeg danas bilježe suvremeni umjetnici?
Rekla bih da postoji veliki broj društveno angažiranih autora koji su odlučili kroz svoj umjetnički izraz progovoriti o globalnim i osobnim problemima, a postoji i niz umjetnika koji su suviše zasićeni negativnostima kojima smo svakodnevno izloženi te nam unutar svog umjetničkog svijeta nude oazu mira, spokoja i podsjećaju nas na sve one nematerijalne vrijednosti koje su i dalje prisutne u današnjem svijetu i koje su mnogima od nas prioritet u životu, ali nisu toliko zastupljene u javnom prostoru i medijima. Mislim da su umjetnici prijeko potrebni u današnjem svijetu jer hrane ljudski um i dušu, ali nas istovremeno potiču na razmišljanje, izlazak iz zone komfora i otvaraju neka nova pitanja i svjetove do kojih možda nikada ne bismo došli unutar okova svakodnevnih briga i obaveza.
Što Vas u umjetnosti danas najviše veseli, a što Vas možda i brine?
Najviše me veseli činjenica da je umjetnost i dalje itekako živa, bogata i raznovrsna. Svaki put kada uđem u atelje ili kad mi umjetnik/ica predstavi svoj novi ciklus uvijek se iznova oduševim njihovom nevjerojatnom imaginacijom, načinom razmišljanja i činjenicom kako rezoniraju svijet u kojem živimo. S druge strane, iznimno me brine slaba i loša percepcija te negativna valorizacija umjetnosti i umjetnika u Hrvatskoj. Naime, još 90-ih godina smanjena je satnica likovne kulture u školama, što je rezultiralo činjenicom da nam stanovništvo uopće nije likovno educirano i pismeno. Likovna umjetnost gotovo uopće nije integrirana u društvo te ne čini sastavni dio svakodnevnog života većine stanovnika. Mnogi se bore s egzistencijom i naravno da im umjetnost nije prioritet. Gradonačelnici i načelnici svojevoljno dogovaraju izvedbe javnih spomenika bez konzultacije struke pa svjedočimo invaziji diletantizma u javnom prostoru diljem Hrvatske. Osim toga, umjetnički rad uopće nije adekvatno valoriziran i plaćen. Likovni umjetnici su jedini koji u pravilu nisu plaćeni za svoj rad, a kada ambasade organiziraju izložbe u inozemstvu, jer umjetnost je osnovni dio našeg identiteta, onda veleposlanstva, koja raspolažu konkretnim financijama, ne honoriraju posao umjetnika već smatraju da bi im trebala biti čast što predstavljaju vlastitu zemlju, dok istovremeno nisam čula da ambasadori i veleposlanici volontiraju i ne primaju plaću jer im je čast da predstavljaju našu zemlju u inozemstvu?
Gdje je po Vama danas granica između umjetnosti i društvenog aktivizma? Treba li je uopće crtati?
Odlično pitanje. Rekla bih da je granica gotovo u potpunosti nestala. Naime, u Hrvatskoj vlada jedna atmosfera gdje se o radovima izvedenim u tradicionalnim likovnim medijima (crtež, grafika, slikarstvo, skulptura) može i smije izreći likovna kritika, ali ako se usudite iznijeti kritiku o nekom performansu ili konceptualnom radu odmah vas napadnu i vječni argument je “vi to ne razumijete” ili “niste shvatili rad”. Smatram da svaki rad, neovisno o mediju u kojem je izveden, može i mora biti otvoren za konstruktivnu kritiku jer samo tako možemo rasti i razvijati se. Isto tako smatram da ima kvalitetnih radova izvedenih i u tradicionalnim medijima i među društveno angažiranim umjetnicima, ali i da postoji jaka polarizacija u društvu, kako među umjetnicima tako i među ustanovama gdje je, primjerice, u Zagrebu s novom gradskom vlašću ona još više vidljiva. Ako pratite gradske natječaje i programe ustanova, vrlo brzo i lako ćete uvidjeti da je došlo do radikalne promjene afiniteta kroz one programe i izložbe koje prolaze na natječajima te kroz programe koje osmišljavaju novoizabrane ravnateljice i ravnatelji gradskih ustanova u kulturi čime opet dolazi do svojevrsne isključivosti i jednostranosti onoga što se nudi građanima. Ne razumijem zašto jedna galerija ne bi mogla imati bogat i raznolik program koji se ne temelji isključivo na društvenom aktivizmu, već na izmjeni kvalitetnih umjetnika u različitim područjima izričaja. Ovako mislim da će se građane još više distancirati od kulturnih programa i izložbi, a i ovako je izazov steći i izgraditi zajednicu koja se ne osjeća kao da nije dobrodošla ili kao da ne razumije o čemu je riječ kada dođe razgledati izložbu.
Kako vidite publiku danas? Na koji način ljudi čitaju, gledaju, osjećaju i doživljavaju umjetnost u vremenu brzih slika, skrolanja i kratke pažnje?
Bojim se da smo krenuli u potpuno krivom smjeru. Sve mora biti šareno, napadno, instant, brzo, kratko i jednostavno. Ljudi danas nemaju strpljenja i koncentracije, ne ulažu trud i napor te nisu u stanju ostvariti konkretan kontinuitet. Mediji i školstvo se prilagođavaju tim trendovima umjesto da ih korigiraju. Imam sreće što uspijevam zaokupiti pažnju posjetitelja na otvorenjima izložbi koje organiziram, te uvijek nastojim na jednostavan, ali stručan i zanimljiv način približiti likovnost posjetiteljima kako bih im ukazala na ono bitno i zaintrigirala ih s ciljem da nešto nauče, saznaju, otkriju i da im bude drago što su došli i odvojili vrijeme za sadržaje koje smo im pripremili. U konačnici, da se osjećaju dobrodošlo i kao da im je tu mjesto. Mislim da se to i dalje može postići, ali da će s mlađim generacijama biti sve teže i teže.
Jeste li primijetili da se publika promijenila u posljednjih 10 godina — tko dolazi na izložbe danas?
Hm, teško je odgovoriti na ovo pitanje. Primjerice, na sve izložbe uvijek dođu obitelj i prijatelji umjetnika, a ostatak publike varira od ustanove do ustanove i od grada do grada. Neki su muzeji i galerije u manjim gradovima izgradili odličnu zajednicu stalne publike koja se sastoji od raznolikih posjetitelja među kojima možemo pronaći i umirovljenike, ali i školarce koje profesori likovnog i povijesti umjetnosti redovno dovode na izložbe. Dok u Zagrebu, primjerice, imate privatne galerije čija će otvorenja posjetiti osobe iz javnog života koje pak nećete vidjeti ni na jednom drugom otvorenju izložbi, što znači da oni nisu došli radi umjetnosti već da bi sami bili viđeni, a to opet nije publika na koju ja kao nezavisna kustosica ciljam. Meni je prioritet od najmlađih generacija pa nadalje izgraditi publiku koja će pratiti, cijeniti, učiti i upijati umjetnost te koja će sama znati prepoznati i cijeniti njezinu jedinstvenu vrijednost.
Kako kustosi mogu približiti umjetnost onima koji misle da „umjetnost nije za njih“?
Kustosi to mogu učiniti vrlo lako i jednostavno, ali postoje neki osnovni preduvjeti. Prvo, bilo bi poželjno da kustosi iskreno vole svoju profesiju i da su joj u potpunosti posvećeni, jer ljudi nisu naivni i osjetit će ako im netko prodaje demagogiju, ako ih se patronizira ili podcjenjuje. Naime, postoje kolege kustosi koji namjerno i ciljano koriste stručnu terminologiju kako bi sebi dali na važnosti i djelovali učeno, a time samo udaljavaju publiku od umjetnosti. To rade oni koji su pobrkali lončiće i misle da su sami sebi svrha. Ključna uloga kustosa je biti nit poveznica između umjetnika/umjetnosti i šire javnosti te na jednostavan, ali opet stručan, jasan i zanimljiv način približiti likovnost javnosti i na taj način dati im priliku da sami spoznaju umjetnost, da ju uistinu vide i osjete te potom zaključe je li to područje koje ih intrigira i privlači i koje žele dodatno istražiti. Nismo svi rođeni za sve, ja prva nisam talent za informatiku i složenu tehnologiju, ali bitno je svima dati jednaku priliku da sami istraže i zaključe što ih zanima. Na taj način se gradi kvalitetna i vjerna grupa posjetitelja izložbi i ljubitelja umjetnosti.
Koliko Vam je osobno važno da i dalje pišete, istražujete i gradite PerceiveArt? Što Vam taj prostor daje što institucije ne daju?
Izuzetno mi je važno da pišem, jer je pisanje od samih početaka moj primarni medij izražavanja, a PerceiveArt mi je dao potpunu slobodu. Prije osnivanja PerceiveArt-a surađivala sam s tiskovinama pišući likovne kritike i radeći intervjue s umjetnicima, ali nikada nisam imala slobodu odabira, ali ni konkretnijeg mišljenja. Uvijek su to bile direktive od urednika prema kojima su svi pisali o izložbama u većim ustanovama poput Klovićevih dvora ili Umjetničkog paviljona, što mi je bilo besmisleno te sam uporno predlagala teme poput nekih manjih izložbi u manje razvikanim galerijama, ali koje su kvalitetne i zaslužuju medijski prostor. No, moje ideje nisu nailazile na plodno tlo. Isto tako, nije se smjelo napisati kritički osvrt na izložbu dobrog prijatelja tiskovine što sam smatrala besmislenim i netransparentnim. Ubrzo sam shvatila da je Zagreb jako mali grad te da se sve tiskovine svode na to da kolege pišu afirmativno o izložbama kolega i da si onda svi međusobno vraćaju usluge. I tako je nestala likovna kritika iz medijskog prostora. Zbog svega navedenog, pokrenula sam PerceiveArt koji mi je omogućio predstavljanje niza kvalitetnih umjetnica i umjetnika iz zemlje i regije primarno kroz formu intervjua, zatim pisanje kritičkih osvrta (pozitivnih i negativnih) o izložbama o kojima nitko nije pisao, ali i cijeli niz tekstova u kojima progovaram o problemima u struci za što nigdje nisam imala prostora i mogućnosti prije PerceiveArt-a. Iako sam PerceiveArt pokrenula prije 12 godina, web nikada ni na koji način nije bio financiran, za održavanje i pisanje nisam primila ni centa od strane financijera ili umjetnika te pišem i objavljujem na PerceiveArt-u isključivo zato što smatram da je relevantan i potreban. Osim slobode, daje mi mogućnost da ukažem na nepravilnosti i probleme u struci, te mi daje priliku da predstavim i omogućim medijsku vidljivost kvalitetnim autorima koji nemaju priliku predstaviti svoj rad široj javnosti.
Što Vas i dalje drži u ovom poslu? Što Vas vodi kad naiđete na zasićenje ili umor?
Svoj posao percipiram kao poziv, jer ga radim svim srcem i dušom. Zahvaljujući nezavisnom kustoskom radu, u posljednjih 12 godina upoznala sam nevjerojatno velik broj divnih umjetnica i umjetnika od kojih su mi mnogi postali stalni suradnici, a neki i dugogodišnji prijatelji. Mene moj posao iskreno hrani i puni, jer je dinamičan, izazovan i inspirativan te stalno učim i širim svoje obzore. Smatram da je umjetnost područje kroz koje možemo doprinijeti široj zajednici tj. za veće dobro od nas samih. U kulturi i umjetnosti se nećete obogatiti, nećete se proslaviti, nećete zgrtati ogromna materijalna dobra, ali ako svoj posao radite profesionalno, moralno i predano dugoročno ćete ostvariti pozitivan učinak na ljude. Naravno da postoje trenuci u kojima se zapitate ima li sve ovo uopće smisla, jer je borba s vjetrenjačama vječna. No, tada pomislim ako sam samo jednog posjetitelja potaknula da ponovno dođe na izložbu, ako sam samo jednom umjetniku pomogla da pronađe svoje mjesto pod suncem, ako sam samo jednom autoru omogućila medijsku vidljivost i ako se samo jedno dijete nakon održane likovne radionice zaljubilo u umjetnost te ako je samo jedan umirovljenik nakon posjeta izložbe i upoznavanja autora otišao sretan kući – moj posao ima smisla.
Ako biste morali izdvojiti jednu lekciju koju Vam je rad s umjetnošću dao o životu — koja bi to bila?
Umjetnost pomiče granice, potiče izlazak iz zone komfora, predstavlja nam mogućnosti i ukazuje na stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Mislim da nam je život svima dao lekciju s pandemijom COVID-a do koje svi uzimali umjetnost zdravo za gotovo i bili posve nesvjesni koliko je ona duboko integrirana u naše živote – gledamo filmove, čitamo knjige, slušamo glazbu, idemo na predstave i izložbe, hodamo ulicom i okruženi smo arhitekturom, svi predmeti koje koristimo su dizajnirani i pomno osmišljeni, sve oko nas je zapravo umjetnost. Kada bismo je samo cijenili toliko koliko je nesvjesno konzumiramo, vjerujem da bi i ona mogla zaživjeti punim plućima i dati nam još više nego sada. Kada bi joj samo dali priliku, poticaj, podršku, kao što ona nama daje svakim novim izričajem.
Za kraj, što biste poručili mlađim kustosima, studentima povijesti umjetnosti i svima koji žele graditi nezavisni put u kulturnom sektoru?
Rekla bih da je to težak, dug i vrlo neizvjestan put, ali nije nemoguć. Potrebno je puno vremena, znanja i truda te upornosti dok se ne uspostave prve suradnje kako s umjetnicima tako i s ustanovama, ali onda nekako sve sjedne na svoje mjesto. Također bih istaknula kako su povjesničari umjetnosti i umjetnici prirodno povezane struke, no nažalost postoji svojevrsni animozitet koji je nastao zbog kolega koji su mislili da su nadmoćni te nisu pristupali iz pozicije jednakovrijednih suradnika, a svaka suradnja u kojoj jedna strana nastoji dominirati drugom u konačnici neće rezultirati kvalitetnim projektom i zadovoljnim suradnicima. Iznimno je bitno polazište, pristup i povjerenje između uključenih aktera, ali vjerujem da je tako u svakom poslu.
FOTO: Privatna arhiva Sonje Švec Španjol
