Gledam 4. sezonu serije Sex Education i razmišljam “koliko je divno i oslobađajuće rasti i sazrijevati u takvoj okolini”. Osjetim i neke slatkaste nalete poistovjećivanja i zadovoljstva, ali i natruhe ljubomore i zrno tuge jer, u vrijeme kada sam imala godina koliko junaci ove genijalne serije, sve osim prosječnog je bilo stigmatizirano i/ili nepopularno. Sve što je bilo izvan heteronormativa ili se nije uklapalo u sliku skladne i funkcionalne obitelji, kao s reklame za trgovački centar, bilo je nevidljivo ili se podrazumijevalo da je tema neukusnih viceva.
U ovom izmišljenom gradu Moordale, život ne čini crno i bijelo, svjetlo i sjena, bogati i siromašni koji su po defaultu jedni sretni, a drugi nesretni. Nego je sve tako koloritno, nijansirano i promiješano, svatko ima svoju višeslojnu priču prožetu svakodnevnim preispitivanjem svojih i tuđih postupaka da ne možeš, a da ne zaplješćeš tvorcima serije koji su pažljivo postavili likove, odabrali svaki mogući način života, svaki mogući model obitelji, seksualnosti i međuljudskih odnosa da je gotovo nemoguće promatrati njihova proživljavanja, a da primijetiš da je netko ostao neuključen, zaboravljen i kako bi to mladi rekli „ghostan“ ili nevidljiv.
Likovi o kojima se govori i kad se ugasi Netflix
Omiljeni lik mi je Erik. U više sam navrata osjetila ponos i neku toplinu kroz njegov karakter i postupke. Da, izmišljen je lik, ali osobu koju predstavlja kao da vrlo dobro poznajem i razumijem. U njemu prepoznajem i fragmente nekolicine svojih prijatelja. Prepoznajem dijelove sebe i dijelove kolega koje sam upoznala na seminarima, dok smo kao “omladinci” vjerovali da ćemo jednog dana mijenjati svijet, a pritom se dobro zezali.
Dilema “jesam li zaslužio biti dijelom zajednice koja me dobrim dijelom oblikovala”. Promišljanje o ispravnosti postupaka, kada te netko koga voliš povrjeđuje ili ne razumije, a moraš postaviti osobne granice. Hrabrost kad istupaš i budeš cijeli onakav tko si i kakav si. Kroz te Erikove zbrke, ponovno sam prošla i svoje zbrke koje su dolazile i odlazile tijekom odrastanja, a i dobro se prisjetiti da i kada odrasteš, uvijek ima neki dio koji je nedorečen ili nedopečen i moraš ga završiti. No, ono što se uvijek „isplati“ je hrabrost, iskrenost prema sebi i da je neodustajanje od sebe zlatna formula sretnog i uspješnog života. Toliko je inspiracije i snage utkano u tog otkačenog i duhovitog klinca, koji je svjestan da prilagođavajući se modelu koji bi trebao biti (jer to zajednica očekuje od tebe) je lažna slika koja vodi u osobno nezadovoljstvo. Na kraju, duboko u sebi, uvijek znaš da to nisi ti i da prihvaćena verzija tebe nije ona prava. A mnogi upadnu u tu zamku vodeći se linijom manjeg otpora.
Njegov primjer je odlična lektira mladima koji se traže i koji će biti osnaženi ovakvim primjerom. I još jedna divna poruka kada je Ericov lik u pitanju, jest ljubav i podrška roditelja bez koje ovakav čovjek teško da bi postao. Tu je utisnuta tako lijepa i zdrava lekcija i roditeljima koji gledaju seriju.
Alen mi je u većem dijelu prve sezone bio omražen, a onda sam polako gradila simpatiju i suosjećanje prema ovom ranjenom i nesigurnom dječaku koji svoju prazninu maskira grubom i nasilnom vanjštinom. Imam prirodan refleks ka otporu prema tlačiteljima. Iako je i kroz ranije sezone više puta ostavio dojam dobrog dečka, tek sam ga u potpunosti razumjela u ovoj posljednjoj sezoni, tako razgolićenoga, ranjivog, ali iskrenog prema sebi i ocu koji ga nije znao prihvatiti. Baš ga prigrliš i navijaš za njega da popravi odnos s ocem. I tada kada, i taj kruti otac, pokaže da može i želi raditi na sebi i ne propusti šansu da se zbliži s Alenom i prihvati ga, s puno ljubavi i pažnje, shvatiš koliko je važna i neprocjenjiva otvorenost, samokritičnost i introspekcija za bilo koji odnos. Ono što je, osim generacijske traume i raščlanjivanja kako grubost u odgoju, oblikuje osobu, autorica serije je, s druge strane i kroz Alenov i Ericov odnos objasnila kako to izgleda stokholmski sindrom i kako lako sklizneš u odabir za koji nikada ne bi ni sanjao da će biti dio tvog života.
Teme o kojima se samo šuška
Kroz zamršenu mrežu odnosa Otis-Maeve-Jean (Otisova majka), prošetali smo kroz seksualne blokade, traume, borbu za bolje životne prilike, školovanje i ostvarivanje snova onih koji nemaju najpovoljnije startne pozicije, postporođajnu depresiju, traženje pomoći, gubitke najmilijih i podršku obitelji i prijatelja koja je neprocjenjiva. No, kada je najteže, uvijek na kraju sami moramo nastaviti borbu za komadić svjetlosti u svom životu i pronaći snagu i inspiraciju, u onome što nas ispunjava, u vjeri da zaslužujemo bolje.
Ovo su neizmjerno važne lekcije koje jednako moćno ciljaju i tinejdžere koji se još traže, ali i odrasle, koji unatoč znanju i iskustvu, ponekad upadnu u probleme za koje je važno potražiti pomoć i priznati sebi da nema potrebe da sami prolaze kroz bolesti, loše faze ili nepovoljne životne uvjete. Svatko ponekad donese lošu odluku, ali uvijek ima pravo promijeniti smjer, ispraviti se i izdići.
Što smo sve naučili?
Viđali smo kroz sve sezone kako izgleda psihologija krda, kako se manifestira vršnjačko zlostavljanje na sazrijevanje osoba, kako obitelj formira osobnost i pogled na život, ali i na sliku o samima sebi. Progovorilo se i o spolno prenosivim bolestima, o ovisnostima, o važnosti poštovanja tuđih granica, ali i postavljanju i jasnom izražavanju svojih. Kontracepcija, seksualne fantazije, sram i strah…sve o čemu tinejdžeri misle, ovdje je uklopljeno u edukativan, emotivan i beskrajno zabavan projekt. Otvorile su se i teme o nesigurnostima odraslih i o njihovim generacijskim traumama koje su uz mnogo napora odlučili prekinuti. Objašnjeno je što činiti i kome prijaviti kada si žrtva seksualnog uznemiravanja.
No, najljepše poruke su one koje naglašavaju ljekovitost iskrenih prijatelja koji ti uz nekoliko pravih riječi, zagrljaj i prisutnost u svakom trenutku mogu biti tajna moć uz koju ćeš pomaknuti planine. Kada se svemu pridoda uvrnuti britanski humor, onda vrijeme zaista proleti.
Ako ste se na trenutke osjetili neugodno ili nelagodno zbog napaljenosti ovih prozaičnih likova, ako vam je necenzurirana dojka prenapadno ušla u vidokrug, a seks kao glavna tema ipak previše, onda ste sigurno zaboravili kako je to izgledao život srednjoškolca. No, srećom Laurie Nunn se dobro sjeća i do detalja je secirala seksualnost, egzistencijalne krize i supkulture tijekom odrastanja i pretočila ih u ovu slavnu kreaciju, svoju prvu za TV i zaista odradila sjajan posao. I svakako vrijedi naglasiti da je casting glumaca odrađen maestralno. Mislilo se na svaki detalj, čak i na sličnost glumaca koji tumače uloge djece i roditelja.
Kostimi su tako wow i šalju vrijedne poruke
O tjelesnom izgledu i stilu je također vrijedno progovoriti jer ono je sredstvo kojim komuniciramo sa svijetom bez ijedne riječi, šaljemo poruke i izražavamo stavove. Krojevi, boje, poruke kroz odjeću koja kao da je doslovno srasla sa svakim od likova, tako je nenametljivo, ali efektno oslikala karakter i subkulturu koju su predstavili pojedini likovi, da je svaki kostim doslovno raj za oči. Erikovi drag momenti, pixie nonšalantnost Maeve, šminkerska besprijekornost Rubi, miks štreberske sterilnosti s jedne strane i odvažnosti prilagodbe prilici i poštovanje trenutka koji obilježava svojim prisutstvom, kod Otisa… tek su neki od blistavih točaka na koje vrijedi obratiti pažnju, uživati i inspirirati se.
Ovo je serija koja je vrijedno štivo ne samo kada je u pitanju seksualni odgoj već i međuljudski odnosi, ali i podsjetnik da je važno ponekad zastati i proispitati što to možemo drugačije i bolje učiniti za sebe i ljude koje volimo.
FOTO: Screenshot
