Premijera “Zločina i kazne” u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb donijela je uznemirujuću, gotovo hipnotičku viziju Dostojevskog. Redatelj Jernej Lorenci, poznat po beskompromisnom pristupu klasičnim djelima, stvorio je predstavu u kojoj se granice pojedinca i kolektiva brišu, ostavljajući publiku zarobljenu u Raskoljnikovljevoj tjeskobi. Atmosfera je gušća od snova iscrpljenog uma, a grijeh i iskupljenje ne dolaze samo kroz priču već i kroz osjetilno iskustvo; glasove koji se preklapaju, ritmično ponavljanje rečenica, sjekire koje nosi sa sobom poput utega boreći se s mislima i osjećajima.
Krivnja kao neizbježna kazna
Dostojevski je kroz Raskoljnikova istraživao ideju da se istinska kazna ne događa u zatvoru, već unutar uma zločinca. U ovoj predstavi, ta se unutarnja agonija ne samo prikazuje nego i proživljava. Raskoljnikovljeva svijest razlomljena je između pojedinačnih glasova ansambla, koji istovremeno utjelovljuju njegove sumnje, strahove i pokušaje opravdanja. Njegov zločin nije samo fizički čin, već duhovni raspad i on ga osjeća u svakom dahu, svakom zvuku, svakom treptaju svjetla koje pulsira poput njegovih misli.
Ansambl kao kolektivno tijelo
Umjesto klasične podjele uloga, Lorenci koristi glumački ansambl kao jedan organizam – tijelo koje se mijenja, razdvaja i spaja, stalno u pokretu. Likovi nisu fiksirani, već proizlaze iz zajedničke igre. U jednom trenutku Raskoljnikov se suočava s Porfirijem, a u drugom se čini da ga isti glasovi gone iz vlastite podsvijesti. Granice između zbilje i iluzije brišu se, kao i između zločinca i suca, žrtve i krvnika.
Je li iskupljenje moguće?
Kroz ovu surovost i fragmentaciju, predstava postavlja pitanje: može li čovjek doista pobjeći od svoje savjesti? Raskoljnikov ne bježi od zakona, već od vlastite istine. No Dostojevski nudi mogućnost iskupljenja ne kroz pravdu, već kroz patnju. Krivnja nije kazna, već put ka spasenju, ali samo ako se prihvati.
Tim koji je donio maestralno djelo na pozornicu HNK
Adaptaciju ovog Dostojevskog klasika zajednički potpisuju redatelj Jernej Lorenci, dramaturg Dino Pešut i sami glumci, čime se potvrđuje kolektivni duh stvaranja koji prožima cijelu predstavu. Atmosferu ovog intenzivnog psihološkog vrtloga dodatno oblikuje skladatelj Branko Rožman, čija glazba pulsira u ritmu Raskoljnikovljeve uznemirenosti. Scenograf Branko Hojnik gradi prostor koji se čini nestabilnim poput svijesti protagonista, dok kostimografkinja Belinda Radulović kroz suptilne detalje sugerira unutarnja stanja likova.
Pokret, koji u Lorencijevom teatru često nosi jednaku važnost kao i riječ, oblikuje koreograf Gregor Luštek, dok oblikovatelj svjetla Anton Modrušan kreira vizualne prijelaze između vanjske i unutarnje stvarnosti. Realizaciji ovog projekta doprinijeli su i asistentica redatelja Marta Tutiš, asistentica scenografa Nika Vojvoda te asistentica kostimografkinje Ana Trišler, dok je umjetnički suradnik – rusist Ivo Alebić pružio lingvistički i kontekstualni uvid u izvornik. Prevoditeljica Tatjana Radmilo osigurala je preciznost u prenošenju jezika Dostojevskog u ovu suvremenu kazališnu viziju.
Glumački ansambl, čija se energija i snaga kolektivne igre osjete u svakom trenutku, predvode Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Milan Pleština, Igor Kovač i Luka Dragić. Uz njih, na sceni su i mlade nade hrvatskog glumišta, studenti Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Tea Ljubešić i Ivan Grlić, kojima je ova predstava prva prilika da se okušaju na velikoj pozornici. Njihova prisutnost dodatno naglašava ideju prijenosa naslijeđa – ne samo književnog, već i kazališnog.
Lorencijeva vizija Dostojevskog
Jernej Lorenci već se dokazao kao majstor dekonstrukcije klasičnih tekstova, a ovdje je otišao korak dalje, odnosno ne pripovijeda priču, već stvara stanje uma. Njegov pristup kombinira kolektivni rad ansambla s atmosferom koja ne dopušta distancu, već uvuče gledatelja u vrtlog Raskoljnikovljeve agonije. Ova predstava ne donosi odgovore, već tjera na suočavanje s vlastitim sjenama. Nakon nje, Dostojevski više nije samo književni klasik, on je ogledalo iz kojeg ne možete skrenuti pogled.
FOTO: Marko Ercegović, HNK
