Zamislite da napunite 29 godina i u poštanskom sandučiću vas dočeka pismo koje vas podsjeća da vam „biološki sat otkucava“. Vlada smatra da je to pravi trenutak da vas podsjeti kako vrijeme prolazi, a plodnost ima rok trajanja. U Francuskoj su se posljednjih godina pojavljivale inicijative i kampanje javnog zdravstva koje žene u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima informiraju o fertilitetu, zamrzavanju jajnih stanica i reproduktivnom zdravlju. predstavila plan protiv neplodnosti s 16 mjera, a jedna od njih zvuči kao scena iz distopije koja se previše lako prepoznaje u svakodnevici. Od danas je odluka Vlade jasna, svim Francuzima i Francuskinjama koji navrše 29 godina na adresu stiže informativno pismo o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Službeno nije zamišljeno kao moralna packa, nego kao pokušaj da se izbjegne ono “da sam barem znao/la”. No pitanje nije samo medicinsko. Ono je duboko političko, ekonomsko i egzistencijalno. Jer nije isto reći: „Informiramo vas o vašem zdravlju“ i „Vrijeme vam istječe“.
Ne šalje se pismo kada napune 22 godine, kad se uči o zaštiti i prvim pregledima. Ne šalje se s 35, kad već mnogi ulaze u realne probleme neplodnosti. Šalje se s 29, u dobi koja je, u francuskom kontekstu, izravno povezana s politikama očuvanja plodnosti. Od 2021. zakon dopušta zamrzavanje jajnih stanica bez medicinskog razloga u dobi od 29 do 37 godina, a Francuska je poznata i po snažnom javnom financiranju dijela tih postupaka. I tako “neutralna” informacija postaje javna poruka s privatnim posljedicama: čitaš je kroz vlastiti odnos, kredit, tijelo, strahove, gubitke. Neki će je doživjeti kao korisnu. Neki kao državnu paniku. Neki kao okidač. U službenom objašnjenju mjere piše da je cilj “bez injunkcije i bez društvenog pritiska”, te da se želi podsjetiti kako je fertilitet “zajedničko pitanje žena i muškaraca”. Što država bira kao simbol, a što kao stvarni alat u borbi s padom nataliteta. Omotnica, tj. pismo u sandučiću je jeftino. Politika stanovanja, vrtića, rada i ravnopravne skrbi nije.
Ekonomija koja odgađa majčinstvo
Prosječna dob majki pri rođenju prvog djeteta u Francuskoj danas je oko 30 godina, dok je prije nekoliko desetljeća bila znatno niža. Sličan trend vidimo i diljem Europe. Razlog nije hir. Nije Instagram. Nije „karijera iznad obitelji“ kao što vole pojednostaviti moralisti.
Razlog su plaće, porezi, cijene najma i cijene kvadrata.
U Parizu je prosječna cijena kvadrata stana iznad 9.000 eura. U većim francuskim gradovima stanarina za dvosoban stan lako prelazi 1.000 eura mjesečno. Mladi visokoobrazovani ljudi često godinama rade na ugovorima na određeno vrijeme. Žene su i dalje statistički slabije plaćene od muškaraca, a majčinstvo nosi rizik prekida karijere, sporijeg napredovanja i manjeg životnog prihoda.
Ako država šalje pismo o biološkom satu, a istodobno ne rješava pitanje dostupnog stanovanja, stabilnih ugovora i ravnopravne podjele roditeljskog dopusta, onda to pismo zvuči kao podsjetnik bez infrastrukture.
Realnost zdravlja i vremena
S druge strane, postoji i realistična, zdravstvena dimenzija. Mnogi pqrovi danas iskreno vjeruju da medicina može nadomjestiti sve, da je IVF svemoguć, da je zamrzavanje jajnih stanica jednostavno rješenje, da postoji neograničena kontrola nad reproduktivnim vremenom. To nije posve točno.
Postupci medicinski potpomognute oplodnje su emocionalno, fizički i financijski zahtjevni. U privatnom sustavu mogu koštati tisuće eura po ciklusu. Čak i u državama s javnim pokrićem, uspješnost nije stopostotna. Zamrzavanje jajnih stanica također ima svoje limite i nije jamstvo buduće trudnoće.
U tom smislu, informiranje o stvarnim biološkim parametrima može biti čin odgovorne javne politike. No informacija mora biti lišena moralne panike. Ona mora biti dio šireg sustava podrške, dostupnih vrtića, fleksibilnog rada, zdravstvene skrbi, mentalne podrške.
Bez toga, pismo je samo podsjetnik na tjeskobu.
Odnosi, nesigurnost i smisao
Ne rađaju žene djecu u vakuumu. Rađaju ih u odnosima. A odnosi su danas podložni nestabilnosti, migracijama, promjenama karijera, emocionalnim traumama. Prosječna dob sklapanja braka raste. Sve je više samaca u velikim gradovima. Digitalne aplikacije za upoznavanje povećale su mogućnosti, ali i osjećaj zamjenjivosti.
U takvom kontekstu, pitanje „kada ćeš roditi?“ postaje kompleksnije od biologije. Ono postaje pitanje: s kim, gdje, u kakvim uvjetima, uz kakvu podršku?
Žena koja odluči čekati ne odgađa nužno majčinstvo iz komoditeta, nego iz procjene rizika. Ona računa, emotivno i ekonomski. Hoće li moći sama financirati dijete? Hoće li partner ostati? Hoće li izgubiti posao? Hoće li imati stan koji nije podstanarski?
Ako država želi demografsku obnovu, mora odgovoriti na ta pitanja konkretnim mjerama, a ne simboličkim pismima.
Između sata i svrhe
Najdublje pitanje nije biološko. Ono je egzistencijalno. Životna svrha žene nije unaprijed zadana jednadžba. Za neke je majčinstvo središnji poziv. Za druge je to dio šireg identiteta. Za treće nije uopće.
Problem nastaje kada institucija implicitno sugerira da postoji ispravan vremenski okvir smisla. Da se „kasni“. Da je 29 godina prag iza kojeg počinje alarm.
Možda bi pravedniji model bio drukčiji: ne pismo o satu, nego paket informacija o zdravlju, financijama, pravima, mogućnostima. Ne podsjetnik na prolaznost, nego infrastruktura za izbor.
Jer sat doista otkucava. Ali ne samo biološki. Otkucava i ekonomski, i društveno, i politički.
FOTO: Unsplash, Pexels
