Prepun simbolike, od kadriranja, podjele priče u tri dijela, kostima i glazbe, Longlegs je mračan i atmosferičan horor. Kada je lik anksiozan i uplašen, napet i zlovoljan, doslovno svaki komadić te emocije gledatelj osjeti na vlastitoj koži. Fokus je uspješno usmjeren na psihološke efekte – strah i napetost, što je u skladu s Perkinsovim prijašnjim radom. Izgradio je svoj prepoznatljiv pečat koji filmu naglašava vrijednost, opravdavajući rast popularnosti horora i psiholoških trilera.
Još nas je Čehov naučio, „puška koja na zidu visi u prvom činu mora opaliti u trećem“.
Sve ovo vrijedi i za dugoočekivani i marketinški znalački „napumpani“ kino horor hit – Longlegs. Jeste li primijetili da se nigdje u promo materijalima jasno ne vidi kako to Nicolas Cage izgleda u filmu?
Već u prvoj sceni redatelj nam daje naslutiti da je djevojčica ključ koji otključava zamršenu radnju i motive opsjednut ubojice, odnosno da ona nije tek tako prikazana na samom početku filma.
Ubrzo se ona pojavljuje u odrasloj verziji, asocijalne, ali izvrsne i intuitivne FBI agentice koja će se baviti rasvjetljivanjem zločina iza kojih stoji tajanstveni masovni ubojica – Longlegs. U posljednjih trideset godina, ubijeno je četrdesetak obitelji čije kćeri, sve redom, slave rođendan 14. u mjesecu. Počinitelj je uvijek otac koji ubija i sebe, ali u svakoj je kući pronađeno šifrirano pismo s potpisom – Longlegs. Jedino je jasno da ih Longlegs navodi na strašne masakre. No, što se krije iza te jeze, zadatak je da rasvijetli talentirana agentica.
Sjajna uloga Maike Monroe prožeta neobjašnjivom povezanošću s ubojicom
Maika Monroe, poznata po svojim zapaženim ulogama u filmovima poput “It Follows” i “Watcher”, donosi novu razinu intenziteta u ovom ostvarenju, pokazujući se kao jedna od najistaknutijih glumica svoje generacije kada su psihološki trileri u pitanju. Harker je lik koji se povlači u skrivena i komplicirana mjesta vlastitog uma, daleko od društvenih interakcija koje je očigledno opterećuju. U njezinom svijetu, povučenost je nužnost.
Njena snaga leži u nepopustljivoj usredotočenosti. Kad je njezin nadređeni, Carter, pokušava uvući u društveni svijet izvan radnog okruženja, odvodeći je od njezine pažljivo postavljene scene zločina u bar, Harker ostaje ukočena. S rukama čvrsto sklopljenima, jasno je da svaka njezina misao žudi za povratkom u sigurnost slučaja, daleko od buke društvenih interakcija.
Ova njezina posvećenost i fokus donose rezultate. Uspijeva dešifrirati ubojičine kodirane poruke, otkrivajući algoritam smrti skriven u obrnutom trokutu, simbolu koji nosi duboko ukorijenjeno okultno značenje. Upravo kroz tu intuitivnu povezanost s tamnim detaljima, Harker uspijeva zaviriti iza vrata zla i rasvijetliti put prema istini.
Kadriranje, kompozicija, struktura, simbolika
Jedna od najintrigantnijih kvaliteta filma “Longlegs” leži u njegovoj vizualnoj sofisticiranosti, gdje Osgood Perkins pokazuje izvanredno oko za detalje i simbole koji pričaju priču na suptilan, ali moćan način. Dok se na prvi pogled čini da je film jednostavan u svojoj estetici, pažljiviji promatrač brzo uočava kako Perkins koristi kadriranje i kompoziciju za naglašavanje skrivenih značenja.
Kadriranje je pametno odrađeno, a to se pogotovo jasno vidi u prikazu Longlegsa. Prvo ga vidimo iz dječje perspektive, skrivenih očiju dok se fokusiramo na njegova usta i jezivi glas. Sa svojim pretjerano napudranim tenom i teatralno lepršavim pokretima ruku, Cage je utjelovio ubojicu koji nalikuje na zvijezdu glam rock bendova. Napola jeziv, napola umjetnički genijalan, ali u svakom slučaju pametan i zao.
Prva stvar koja upada u oči je način na koji Perkins koristi proporcije ekrana i promjene omjera slike kao sredstvo za stvaranje atmosfere i psihološke napetosti. Na trenutke nas uvodi u svijet kroz uske, klaustrofobične okvire, kao da gledamo kroz prozor prošlosti. Ovi kadrovi, zbijeni i intimni, suptilno nas podsjećaju na ograničeni i zamagljeni pogled na svijet koji protagonist nosi sa sobom. Zatim, nagli prelazak na široke kadrove glavne radnje, stvara kontrast, proširujući prostor, ali i intenzivirajući osjećaj nelagode – kao da nas prostor sam po sebi preplavljuje.
Znakovita je i Perkinsova upotreba geometrijskih oblika, koja postaje ključan vizualni motiv kroz cijeli film. Kada Harker otkriva sotonistički simbol, cijeli se svijet filma počinje transformirati; kutovi, trokuti, cik-cak linije postaju dominantni vizualni elementi. Neki od tih oblika upućuju prema gore, sugerirajući uzdizanje ili možda lažnu nadu, dok su drugi okrenuti prema dolje, nagovještavajući “čovjeka dolje” – kako se vrag, prikriveno i neizravno, manifestira u svakom aspektu svijeta ubojice.
Struktura filma dodatno odražava ovu trostranost, s narativom pažljivo podijeljenim u tri poglavlja, svako sa svojom posebnom atmosferom i tonom. Prisutna je neočekivana elegancija u načinu na koji film otvara prozor u svijet nezamislivog zla, ne inzistirajući na jeftinim trikovima, već polako i temeljito uranjajući gledatelja u dubinu tame koja je istovremeno fascinantna i zastrašujuća.
Perkinsov “Longlegs” nije samo film, već iskustvo koje zahtijeva pažnju i promišljanje, prozor kroz koji gledamo svijet sa sviješću o njegovim skrivenim, mračnim slojevima.
FOTO: Screenshot
