Veze bez definicije, odnosi bez obećanja, bliskost bez jasnog odgovora na pitanje „što smo mi“. Situationship je postao jedan od pojmova koji možda najbolje opisuju suvremene ljubavne odnose. Iako takve veze nisu ništa novo, danas ih je lakše započeti, dulje održavati i, čini se, sve teže iz njih izaći bez emocionalnih posljedica.
Danas su aplikacija za upoznavanje vrlo popularne. Pred ljudima je beskonačni izbor i ideja da se uvijek negdje nalazi netko „još bolji“, a jasnoća se ponekad počela doživljavati kao pritisak, a predanost kao gubitak slobode. No što se događa kada iza te navodne slobode zapravo stoje strah od odbijanja, ranjivosti ili gubitka? I gdje završava zdrava neobaveznost, a počinje pristajanje na odnos koji nas boli?
O tome smo razgovarali s Natašom Barolin Belić, seksualnom terapeutkinjom, koja objašnjava zašto naziv odnosa često nije ni približno važan koliko njegova stvarna dinamika, kako prepoznati trenutak u kojem situationship počinje nagrizati samopoštovanje te zašto pitanje „što smo mi?“ nije zahtjev ni prijetnja, nego sasvim legitimna briga za vlastite potrebe. Možda najveći problem nedefiniranih odnosa nije to što nemaju etiketu. Problem nastaje onda kada zbog straha da ćemo izgubiti drugu osobu počnemo gubiti sebe.
Kad Vam netko dođe na terapiju i kaže “ne znam što smo”, što je prva stvar koju tražite da objasni?
Tražim da mi opiše što se zapravo događa između njih, bez etikete. Kako se viđaju, koliko često, tko inicira kontakt, što se dogodi kad je bliskost veća, a što kad je manja.
Ljudi često žele definiciju prije nego što uopće razumiju dinamiku. Meni je važno prvo vidjeti kako odnos diše, a tek onda kako ga osoba doživljava ili naziva.
Situationship se često opisuje kao izbor slobode. Iz vaše prakse, koliko je to zaista izbor, a koliko strah maskiran u slobodu?
U praksi je to često sloboda koja je nastala iz straha, a ne iz stvarne želje. Sloboda je prekrasna kad je svjesna i autonomna. Ali kad je zapravo: – strah od odbijanja, – strah od gubitka, – strah od ranjivosti, strah od stvarnog kontakta, onda to više nije sloboda, nego strategija preživljavanja. No nije svaki situationship nastao iz straha. Zato je važno razumjeti dinamiku odnosa i tako osjetiti je li taj situationship nastao iz straha ili je autentično izabran.
Postoji li razlika između generacija ili je to uvijek postojalo, samo se sad drugačije zove?
Nedefinirani odnosi su postojali oduvijek. Razlika je u tome što današnje generacije žive u kulturi stalnih mnogostrukih opcija, odgode, i neizvjesnosti. Prijašnje generacije su imale manje izbora, ali više društvenih okvira.
Koji je najčešći emocionalni trošak situationshipa koji Vaši klijenti prepoznaju tek kad je već prekasno?
Mislim da mogu reći da je to tiha erozija samopoštovanja. To se može dogoditi kroz vrijeme, kad osoba shvati da je mjesecima (ili godinama) pristajala na manje nego što želi i da je to radila u nadi da će se druga strana “sama od sebe” promijeniti, pomaknuti I poželjeti pun odnos. Ponekad tek kad odnos pukne, ako naprimjer osoba koja želi odnos, počne raditi veći pritisak pa osoba koja taj odnos ne želi ode, tek tada neke osobe uvide koliko su se rastegnuli preko vlastitih granica.
Ta nada da će druga osoba s vremenom poželjeti više je ono što boli. Ponekad se ta nada pojavi s vremenom, Osoba dublje zavoli I poželi predan odnos iako je u početku željela situationship. Ponekad je to bilo prisutno od početka I Osoba je prihvatila situationship kao zamjenu za pun odnos koji je željela.
Kako prepoznati razliku između zdrave neobaveznosti i pristajanja na manje nego što želimo?
Zdrava neobaveznost ima mir. Pristajanje na manje ima napetost I emocionalnu bol.
Ako osoba može biti u neobaveznom odnosu bez da se nada, iščekuje, analizira i gubi sebe, to je zdravo. Ako se stalno nada da će druga strana “napokon htjeti više”, onda to više nije neobaveznost, nego odricanje od vlastitih potreba I očekivanje da se druga Osoba “napokon” promijeni.
Jesu li aplikacije za upoznavanje “krive” za ovu kulturu?
Aplikacije su samo alat I mogučnost za susret i upoznavanje. One jesu ubrzale dinamiku i stvorile iluziju beskonačnih opcija, ali strah od predanosti postoji i bez tehnologije. Aplikacije su pojačale ono što je već bilo tu: – strah od ranjivosti, – strah od odbijanja, – strah od gubitka slobode. Tehnologija je samo dala novi oblik starim strahovima.
Što biste rekli nekome tko se boji pitati “što smo mi” da ne pokvari atmosferu?
Rekla bih da bi bilo mudro sagledati što je prisutno sada I ovdje: “strah da se ne pokvari atmosfera”. Je li to odnos u kojem želi biti? Ako jedno pitanje može pokvariti atmosferu, onda atmosfera nije stabilna, želi li biti u odnosu u kojem je prisutna takva atmosfera?
Pitanje “što smo” nije prijetnja. To je briga za sebe. I zapravo je test: ako druga osoba ne može izdržati malo jasnoće, teško će izdržati stvarnu bliskost.
Je li strah od definiranja veze povezan sa širim osjećajem nesigurnosti koji mladi nose?
Da, možemo to i tako reći. Mladi danas žive u vremenu ekonomske, stambene i egzistencijalne neizvjesnosti. Kad je život nepredvidiv, ljudi često biraju odnose koji su jednako nepredvidivi jer se čini lakše ne ulagati u nešto što možda neće potrajati. Nedefinirani odnosi su ponekad odraz šire kulture nesigurnosti. Moguće je i da se ne radi o nesigurnosti već osoba autentično bira, zbog svog stila života, godina i preferencija da ima više situationshipa na raznim stranama svijeta u kojima povremeno boravi.
Kako izgleda zdrav izlazak iz situationshipa koji nije ni ghosting ni drama?
Trebalo bi biti jednostavno: jasno, kratko, bez optuživanja. Npr: “Vidim da želim više nego što ovaj odnos trenutno jest. Želim biti iskrena/o i zato ću se povući.” To je odraslo, čisto i ne ostavlja emocionalni nered. No, ovisi o tome što osobu “drži” u takvom odnosu, Ukoliko već postoje emocije i očekivanja koja bole moguće je da će izlazak iz situationshipa za neke ipak biti drama, ghosting i “slomljeno srce”.
Postoji li ‘tip osobe’ koji situationshipe stalno ponavlja? Može li se to promijeniti?
Često su to osobe koje imaju visoku toleranciju na ambivalenciju, strah od odbijanja, uvjerenje da moraju “zaslužiti” ljubav ili povijest odnosa u kojima su se morali prilagođavati. I da, obrazac se može promijeniti. Kad osoba počne birati odnose u kojima je jasno dobrodošla, a ne samo “tolerirana”.
Kad partner stalno odgađa razgovor o statusu veze. Što to znači?
Najčešće znači izbjegavanje odgovornosti, a ne “čekanje da se osjećaji razjasne”. Osjećaji se ne razjašnjavaju sami od sebe. Razjašnjavaju se kroz kontakt, razgovor i odluke. Ako netko stalno odgađa, zapravo poručuje: “Ne želim preuzeti odgovornost za tvoju ranjivost.”
Da mladu osobu koja izlazi iz bolnog situationshipa možete naučiti samo jednoj stvari, što bi to bilo?
Naučila bih je ovome: Tvoja želja za jasnoćom nije problem niti “pritisak”. To je kriterij.
Kad osoba počne vjerovati da je jasnoća znak samopoštovanja, a ne “pritisak”, tada se cijeli ljubavni život promijeni.
Također bih voljela poručiti da je moguće da je Osoba ušla u situationship misleći da će njoj/njemu to odgovarati. Ukoliko je Osoba s vremenom shvatila da joj to više ne odgovara, zaista je mudro izaći iz takvog odnosa. Također je mudro računati da druga Osoba nije promijenila osjećaje I očekivanja I da toj drugoh osobi i dalje odgovara situarionship. Upravo zatro je važno i mudro uvidjeti da u tom trenutku njih dvoje više nisu kompatibilni. Svatko od njih ima svoj stav i pogled na tu vezu i ima pravo na baš takav pogled i stav ali ti pogledi i stavovi više nisu kompatibilni i više te osobe ne mogu biti zajedno u harmoniji.
FOTO: Unsplash, Dupephotos, privatna arhiva Nataše Barolin Belić
