Svi poznajemo barem jednu osobu nakon čijeg postupka ostanemo zbunjeni i pitamo se: „Ali zašto bi to netko napravio? Što je time uopće dobio?“ Ponekad je odgovor neugodno jednostavan – ništa. Nije dobio ništa, vjerojatno je pritom naštetio i sebi, ali je uspio napraviti štetu nekome drugome. Upravo je takvo ponašanje talijanski ekonomist i povjesničar Carlo M. Cipolla pokušao objasniti u svom slavnom eseju The Basic Laws of Human Stupidity. Iako je tekst pisan duhovito i gotovo satirično, iza njegove „teorije gluposti“ krije se prilično zanimljiv model ljudskog ponašanja. Cipolla nije pokušavao izmjeriti inteligenciju, obrazovanje ili nečiji IQ. Zanimao ga je rezultat naših postupaka. Tako je nastala danas poznata Cipollina matrica gluposti.
Nije važno koliko znaš nego što svojim postupcima proizvodiš
Cipollina ideja je jednostavna. Zamislimo dvije osi. Jedna pokazuje donosi li osoba svojim ponašanjem korist ili štetu sebi, a druga donosi li korist ili štetu drugima. Kada ih spojimo, dobivamo četiri tipa ponašanja, odnosno četiri skupine ljudi: inteligentne, bandite, naivne ili bespomoćne te glupe.
Inteligentna osoba čini nešto od čega korist ima i ona sama i ljudi oko nje. To ne znači da mora biti altruist koji neprestano spašava svijet. Dovoljno je da stvara situacije u kojima obje strane nešto dobivaju. Dobar poslovni dogovor, kvalitetna suradnja, razmjena znanja ili jednostavno odnos u kojem se obje osobe osjećaju dobro pripadaju tom području.
Bandit je racionalniji nego što njegovo ime sugerira. On ostvaruje korist za sebe, ali na račun nekoga drugoga. Manipulira, iskorištava, vara ili prisvaja tuđi trud. Njegovo ponašanje nije poželjno, ali je barem moguće razumjeti njegov motiv. Želi nešto dobiti.
Naivna ili, kako je Cipolla naziva, bespomoćna osoba radi upravo suprotno. Njezini postupci koriste drugima, ali njoj stvaraju gubitak. To je osoba koja stalno pristaje na još jednu uslugu, radi više nego što je plaćena, preuzima tuđe obaveze ili dopušta da drugi profitiraju od njezina vremena, rada i energije. A onda dolazimo do kategorije koja je Cipollu najviše fascinirala.
Tko je zapravo glupa osoba?
Prema Cipolli, glupa osoba je ona čije ponašanje drugoj osobi ili skupini ljudi uzrokuje štetu, a da pritom sama ne ostvaruje nikakvu korist. Štoviše, često istodobno nanosi štetu i sebi. U tome se krije ključ cijele teorije. Zamislite osobu koja sabotira kolegu i pritom naruši funkcioniranje cijelog tima, uključujući vlastiti posao. Nekoga tko zbog sitne osvete uništi odnos koji mu je bio koristan. Susjeda koji iz inata napravi nešto zbog čega će na kraju cijela zgrada, uključujući njega, platiti više. Osobu koja širi laž o nekome, bude uhvaćena u tome, izgubi vlastiti kredibilitet, a drugoj osobi svejedno napravi problem.
Pitanje koje nam se prirodno nameće jest: „Ali što je time dobio?“ Ništa. I upravo je to, prema Cipolli, problem.
Zašto je glup čovjek opasniji od bandita?
Bandit može biti izrazito neugodan, ali njegovo ponašanje uglavnom ima određenu logiku. Ako znamo što želi, možemo barem pokušati predvidjeti što će napraviti. Želi novac, moć, status, posao, prednost ili neku drugu korist. Kod glupog ponašanja ta računica nestaje.
Cipolla zato tvrdi da su glupi ljudi opasniji od bandita. Ne zato što nužno imaju lošije namjere, nego zato što njihovo ponašanje ne slijedi logiku vlastitog interesa. Ako netko može naštetiti vama bez ikakve koristi za sebe, racionalno pregovaranje postaje mnogo teže. Ne možete mu ponuditi nešto bolje jer možda ništa ni ne želi. Ne možete lako predvidjeti njegov sljedeći potez jer se ne vodi računicom koju biste očekivali. Upravo ta nepredvidivost glupost, prema Cipolli, čini društveno opasnom.
Pet zakona ljudske gluposti
Cipolla svoju teoriju gradi oko pet zakona, a prvi je možda i najzabavniji. Kaže da uvijek i neizbježno podcjenjujemo broj glupih ljudi koji nas okružuju.
Drugim zakonom tvrdi nešto još provokativnije: vjerojatnost da je neka osoba glupa ne ovisi o drugim njezinim osobinama. Drugim riječima, diploma, društveni status, zanimanje, bogatstvo ili pozicija moći nisu nikakvo jamstvo da će netko postupati racionalno.
Treći zakon zapravo donosi njegovu definiciju gluposti. Glupa osoba uzrokuje gubitak drugoj osobi ili skupini ljudi, a pritom ne ostvaruje vlastitu korist te ponekad čak i sama pretrpi gubitak.
Četvrti zakon govori o tome koliko takve ljude podcjenjujemo. Ljudi koji nisu glupi, smatra Cipolla, redovito zaboravljaju koliko interakcija s glupim ponašanjem može biti skupa i opasna. Uvjereni smo da ćemo stvari moći objasniti, racionalizirati ili riješiti razgovorom. Ponekad tek poslije shvatimo koliko nas je energije, vremena ili novca taj pokušaj koštao.
Peti zakon njegova je velika završnica: glupa osoba najopasniji je tip osobe. Cipolla potom dodaje još provokativniji zaključak, odnosno, smatra kako je glupa osoba opasnija od bandita.
Problem nastaje kada glupost dobije moć
Jedan pojedinačni neracionalan postupak može biti smiješan, iritantan ili neugodan. Problem postaje mnogo ozbiljniji kada osoba koja proizvodi štetu dobije mogućnost odlučivanja o velikom broju drugih ljudi. Tada posljedice više nisu samo osobne.
Cipollina teorija zato se može čitati i kao priča o organizacijama, institucijama, kompanijama, politici i društvu. Sustav može preživjeti određenu količinu sebičnosti jer sebičan čovjek barem pokušava povećati vlastitu korist. Sustav puno teže podnosi odluke kojima svi gube.
To su situacije u kojima se potroše golemi resursi da bi rezultat bio lošiji nego prije, kvalitetni ljudi odlaze jer ih netko iz osobnih razloga sabotira, dobre ideje se odbacuju samo zato što ih je predložila „pogrešna“ osoba ili se inzistira na odluci za koju je već svima jasno da ne funkcionira. Nitko zapravo ne pobjeđuje, ali šteta ostaje.
A što ako smo ponekad glupi upravo mi?
Tu Cipollina matrica postaje zanimljivija od običnog internetskog testa kojim bismo ljude oko sebe mogli rasporediti u četiri kutije. Gotovo nitko cijeli život ne pripada samo jednom kvadrantu.
U jednom odnosu možemo biti inteligentni i stvarati korist za obje strane, u drugome naivni i stalno davati više nego što dobivamo. U određenoj poslovnoj situaciji možemo se ponašati poput bandita, a u trenutku bijesa, povrijeđenog ega ili tvrdoglavosti napraviti nešto zbog čega ćemo na kraju izgubiti i mi i druga osoba. Možda je zato najkorisnije Cipollinu matricu ne koristiti za dijagnosticiranje drugih, nego kao neugodno ogledalo za vlastite odluke.
Kad se sljedeći put nađemo usred konflikta, možda vrijedi zastati i postaviti dva vrlo jednostavna pitanja. Što ja ovime dobivam i što ovime dobiva ili gubi druga strana?
Ako obje strane dobivaju, vjerojatno smo na dobrom putu. Ako mi dobivamo, a netko drugi plaća cijenu, barem bismo trebali biti svjesni što radimo. Ako stalno dobivaju drugi, a mi gubimo, možda je vrijeme za granice.
Ali ako svi gube, a mi svejedno nastavljamo samo zato što želimo biti u pravu, osvetiti se, dokazati nešto ili ne želimo popustiti, možda smo upravo zakoračili u Cipollin najopasniji kvadrant. I to je možda najbolji dio njegove teorije.
Glupost nije uvijek nešto što rade neki drugi ljudi. Ponekad je to samo vrlo loša odluka koju smo odlučili braniti malo predugo.
FOTO: Unsplash, Pexels
