Na prvi pogled, možda biste rekli da je Balkan već doživio sve varijante noćnog života. Od diskoteka do craft pivnica, od klubova s elektronskom glazbom do jazz barova, činilo se da svaka generacija ima svoj ritam i prostor. No, u zadnjih nekoliko godina, sve veća popularnost barova u kojima se puštaju narodnjaci, kako se voli reći, “turbo-folk” i slični žanrovi, otvara zanimljivo društveno pitanje. Šta nam ti barovi govore o društvu, mentalitetu i kulturi koja se, unatoč svojoj fluidnosti, uvijek vraća na staro, poznato i glasno?
Povratak korijenima ili bijeg od stvarnosti?
Narodnjaci, za koje su mnogi tvrdili da su fenomen ’90-ih, danas doživljavaju procvat među mladima koji tada nisu bili ni rođeni. Štoviše, riječ je o urbanim generacijama, onima koje se svakodnevno kreću između trendova sa Zapada, streaming platformi i globalnih pop ikona. Ipak, kada se vikendom spuste u neki od popularnih narodnjačkih barova, kao da se vraćaju kući i to možda onoj koju zapravo nikada nisu ni imali. Ovi barovi postali su mjesta u kojima su emocije sirove, refreni poznati, a stvarnost je ostavljena pred vratima. A vlasnici zadovoljno trljaju ruke jer je profit zajamčen. Uz narodnjake se više troši i ne razmišlja se o sutra; živi se u trenutku, a osim trošenja novca na pića, troši se i na glazbu – plaćaju se pjesme, naručuju se hitovi koji bude stara sjećanja, a uzburkane emocije racionalnost stavljaju na čekanje.
Zašto narodnjaci? Zato što oni govore o ljubavi koja boli, o radosti koja peče, o nepravdi koja dotiče se slojeve društva. U vremenu kada su odnosi sve površniji, narodnjaci su, paradoksalno, postali glas dubokih emocija. U moru zvukova autotunea, oni nude nešto što ljudi prepoznaju kao istinito, makar i kroz stihove koje su čuli tisuću puta.
“Bolji provod ne postoji”
Za razliku od sterilnih klubova sa svjetlucavim laserima i DJ-evima koji vas gledaju s visoka, narodnjački barovi su intimni i direktni. Tu se ne pleše uz sofisticirane beatove, već uz stihove koje cijela prostorija pjeva uglas. U jednoj maloj kafani gdje se pušta Šaban Šaulić ili Svetlana Ražnatović, svi su jednaki – menadžer tvrtke, student s indeksom i konobar koji prolazi s tacnom. “Bolji provod ne postoji,” reći će vam svaki redovni posjetitelj, uz osmijeh i čašu gin tonica ili rakije u ruci.
Kultura otpora ili apsorpcije?
Narodnjački barovi nisu samo mjesta dobre zabave; oni su i svojevrsni kulturni fenomen. U vrijeme kada su mnogi zagovaratelji urbane kulture i intelektualci nastojali iskorijeniti turbo-folk, prikazujući ga kao “nekulturno” nasljeđe, on je pronašao put da preživi i evoluira. Ovaj glazbeni pravac ne puni samo barove i klubove već i koncertne dvorane, arene pa čak i stadione. Moderni narodnjaci obogaćeni su elektronskim ritmovima, remiksevima i zapadnim utjecajima, ali njihova srž ostaje ista: bol, ljubav, strast i melodrama koja s lakoćom mobilizira mase.
Možda se upravo u toj sintezi krije tajna njihove popularnosti. Narodnjački barovi više nisu rezervirani za “ruralne mase”, kako bi neki prezirno rekli. Oni su postali dio šireg identiteta, kulturnog otpora prema globalizaciji koja ponekad guši lokalni izraz. A možda su, jednostavno, prostor gdje je najlakše biti svoj – pjevati iz petnih žila dok zvučnici tutnje o nevjernim ljubavima i slomljenim čašama.
Budućnost narodnjačkih barova
Narodnjački barovi, naravno, nisu bez kontroverzi. Kritičari ih često povezuju s kičem, eskapizmom i populizmom, nerijetko i s nasiljem, površnošću i odsudstvom kritičkog promišljanja. No, njihova sve veća popularnost otvara šire pitanje: nije li to upravo ono što je nedostajalo masi? U svijetu koji postaje sve virtualniji i otuđeniji, možda su narodnjački stihovi, ma koliko privatni, upravo ono što vraća socijalizaciju među ljude i s lakoćom ih izvlači iz domova.
Jedno je sigurno – dokle god ljudi budu imali emocije koje ne mogu izraziti riječima, već pjesmom, narodnjaci će biti tu. A barovi u kojima se oni puštaju? Oni će nastaviti biti mjesta gdje emocije i (niske) strati vode glavnu riječ, a svaka noć završava s refrenom koji ne prestaje.
FOTO: Unsplash, Pexels
