Više od milijardu ljudi diljem svijeta živi s nekim oblikom mentalnog poremećaja, a u Hrvatskoj brojevi pokazuju zabrinjavajući trend koji ne možemo više ignorirati.
Prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od milijarde ljudi diljem svijeta živi s mentalnim poremećajima, što znači da otprilike svaka osma osoba s kojom se sretnete prolazi kroz nešto s čim se bori u tišini. U Sjedinjenim Državama, 23,4% odraslih osoba doživjelo je neki oblik mentalnog poremećaja u protekloj godini, što je više od 60 milijuna ljudi.
Ali što je s Hrvatskom? Studije provedene među hrvatskim studentima pokazuju alarmantne razine depresije i anksioznosti koje nadilaze one u općoj populaciji. Trećina studenata vjeruje da će im trebati psihološka pomoć, 30% izražava blagu depresiju, dok čak 23% prijavljuje vrlo ili ekstremno izraženu depresiju. To nisu samo statistike, to su naša djeca, prijatelji, kolege.
Generacija Z i teret koji nose
Ako mislite da su ovi brojevi šokantni, evo nečeg još zabrinjavajućeg: gotovo polovini (46%) Gen Z Amerikanaca dijagnosticiran je neki oblik mentalnog stanja, najčešće anksioznost, depresija ili ADHD. Više od jedne trećine mladih odraslih (37%) u SAD-u vjeruje da žive s mentalnim stanjem koje nije formalno dijagnosticirano.
Zašto je ova generacija toliko pogođena? Odrasla je uz društvene mreže koje omogućavaju stalan pristup svijetu, ali i stalnu usporedbu s drugima. Odrasla je uz ekonomsku nesigurnost, klimatske krize i pandemiju u formativnim godinama. Otprilike 40% Gen Z diljem svijeta kaže da trebaju pomoć sa svojim mentalnim zdravljem, a četvero od desetero osjeća anksioznost ili stres veći dio ili cijelo vrijeme.
Kada sustav ne prati potrebe
Evo problema: dok se potreba za mentalnim zdravstvenim uslugama povećava, pristup njima i dalje je nerazmjeran. Globalni medijan broja radnika u mentalnom zdravlju iznosi 13 na 100.000 ljudi, s ekstremnim nedostacima u zemljama s niskim i srednjim prihodima. Prosječno kašnjenje između pojave simptoma mentalnih bolesti i liječenja je 11 godina. Jedanaest godina u kojima ljudi pate u tišini.
U Hrvatskoj, Strateški okvir za mentalno zdravlje do 2030. prepoznaje mentalno zdravlje kao prioritet javnog zdravstva, ali izazovi ostaju. Istraživanje iz 2024./2025. pokazuje da samo 52% javnih škola smatra da su učinkovite u pružanju usluga mentalnog zdravlja svim učenicima kojima je potrebno.
Cijena koju plaćamo i ona koju ne vidimo
Ekonomski utjecaj poremećaja mentalnog zdravlja zapanjujuć je. Depresija i anksioznost same po sebi koštaju globalnu ekonomiju procijenjenih 1 bilijun američkih dolara godišnje. To su izgubljeni dani na poslu, smanjena produktivnost, troškovi zdravstvene skrbi – ali to ne odražava stvarnu cijenu. Pravu cijenu vidite u obitelji koja se raspada, u karijeri koja nikad nije ispunila potencijal, u prijateljstvima koja su se izgubila jer je netko bio “previše” za nositi.
Ljudi s depresijom imaju 40% veći rizik od razvoja srčanih bolesti, hipertenzije, moždanog udara, dijabetesa, metaboličkog sindroma ili pretilosti od opće populacije. Mentalno zdravlje nije odvojeno od fizičkog zdravlja – oni su duboko isprepleteni na način koji tek počinjemo razumijevati.
COVID i traume koje ostaju
Iako je pandemija službeno završila, njezin utjecaj na mentalno zdravlje i dalje je prisutan. Studija objavljena u The Lancetu ističe da je pandemija dovela do 25% povećanja anksioznosti i depresije diljem svijeta.
Sistematski pregled proveden 2024. godine pokazao je visoku prevalenciju simptoma depresije, anksioznosti i stresa među studentima u Hrvatskoj tijekom pandemije. Ali ono što je možda još zabrinjavajuće je činjenica da su mladi ljudi koji nisu imali psihološku podršku tijekom tog razdoblja sada tek počeli pokazivati dugoročne posljedice.
Posebno ranjive skupine
Razgovor o mentalnom zdravlju ne može biti generaliziran jer različite skupine suočavaju se s različitim izazovima. CDC-ovo istraživanje o rizičnom ponašanju mladih iz 2023. pokazalo je da 40% srednjoškolaca prijavljuje trajne osjećaje tuge ili beznađa, s posebno visokim stopama kod djevojaka (53%) i LGBTQ+ mladih (65%).
U SAD-u, polovina LGBTQ+ mladih koji su tražili podršku mentalnom zdravlju u protekloj godini nisu mogli pristupiti potrebnoj skrbi. To nije samo statistika – to je sistemski neuspjeh prema najranjivijim članovima našeg društva.
Što s onim koji traže pomoć?
Samo 52,1% odraslih osoba u SAD-u s mentalnom bolešću primilo je liječenje 2024. godine. To znači da gotovo polovica ljudi koji znaju da trebaju pomoć, koji možda čak i žele pomoć, ne dobivaju je. Razlozi su složeni: stigma, troškovi, nedostatak dostupnih stručnjaka, neznanje gdje ili kako potražiti pomoć.
Među demografskim skupinama, stope liječenja značajno variraju: Azijci ne-hispanjskog podrijetla 32,5%, crni ili Afroamerikanci ne-hispanjskog podrijetla 38,5%, Hispanjolci ili Latinoamerikanci 44,1%. Mentalno zdravlje je društveno i strukturno pitanje, ne samo individualno.
Suicid – najtragičnija posljedica koju možemo spriječiti
Više od 700.000 ljudi godišnje umire od suicida diljem svijeta, čineći ga jednim od vodećih uzroka smrti. Oko 73% globalnih suicida događa se u zemljama s niskim i srednjim prihodima.
U 2023., jedan od pet (20%) američkih srednjoškolaca ozbiljno je razmišljao o suicidu, a 9% pokušalo je suicid u protekloj godini. Ozbiljne suicidalne misli prijavljuje 5,5% odraslih u SAD-u, s porastom na 12,6% među onima u dobi od 18 do 25 godina.
Ali ima i nade: jedno američko istraživanje pokazalo je da preventivne mjere u zdravstvenoj skrbi mogu smanjiti rizik – integracija prakse skrbi o suicidu u posjete primarnoj zdravstvenoj zaštiti smanjila je pokušaje suicida za 25% u tri mjeseca nakon posjeta.
Što možemo učiniti – individualno i kolektivno
Prvih korak je razumijevanje da mentalno zdravlje nije luksuz ili znak slabosti – to je osnovno ljudsko pravo. Medijano ulaganje vlade u mentalno zdravlje ostaje na samo 2% ukupnih zdravstvenih budžeta – nepromijenjeno od 2017. To mora biti promijenjeno.
Terapeuti u SAD-u primjećuju povećanje broja ljudi koji po prvi put traže terapiju, s 68% koji prijavljuju porast. To je znak nade – više ljudi traži pomoć, stigma se polako smanjuje.
Ali potrebno je više od individualnih odluka. Potrebne su nam sistemske promjene: više sredstava za mentalno zdravlje u školama, dostupnija terapija, destigmatizacija traženja pomoći, integracija mentalnog zdravlja u primarnu zdravstvenu zaštitu, rano prepoznavanje i intervencija.
Budućnost koja ovisi o nama
Investiranje u mentalno zdravlje znači investiranje u ljude, zajednice i ekonomije – investiciju koju si nijedna zemlja ne može priuštiti zanemariti, kaže dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus, generalni direktor WHO-a.
Dok čitate ovo, netko u vašoj blizini prolazi kroz nešto s čim se bori. Možda je to vaš susjed, kolega, prijatelj – ili možda vi sami. Brojke nam govore da to nije rijetko, nije neuobičajeno, i definitivno nije znak slabosti.
Mentalno zdravlje nije privatna stvar kada više od milijarde ljudi pati, kada ekonomija gubi bilijune, kada mladi ljudi odrastaju u anksioznosti, kada sustavi ne mogu pratiti potrebe. To je pitanje javnog zdravstva, društvene pravde i kolektivne odgovornosti.
Pitanje nije je li netko koga poznajete suočen s izazovima mentalnog zdravlja. Pitanje je: hoćemo li biti društvo koje pruža podršku kada nam je najpotrebnije?
FOTO: Unsplash, Pexels
