Lada Bonacci o monodrami Ostatak života: “Ja se prije svega smijem sebi i to je moj motor pokretač”

Sadržaj članka

Podijeli

Novi autorski projekt talentirane Lade Bonacci, predstava “Ostatak života“, premijerno će biti izvedena na ušuškanoj lokaciji zagrebačkog caffea “Crni mačak“, 2. studenog. Ova višedimenzionalna umjetnica, poznata po svom jedinstvenom pristupu i strastvenom izražavanju, u suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak, donosi intimnu i emotivnu priču, ali beskrajno duhovitu koja istražuje složenost ljudskih odnosa i neizbježnost prolaznosti vremena.

Publika će moći uroniti u Ladinu viziju koja se oslanja na osobna iskustva i refleksije, stvarajući tako snažnu poveznicu s gledateljima.

Reprizne izvedbe slijede 3., 4. i 10. studenoga, a ulaznice za ovaj uzbudljivi kazališni događaj možete nabaviti putem linka: Entrio. Pridružite se ovoj nezaboravnoj večeri i postanite dio priče koja će vas potaknuti na razmišljanje o vlastitom “ostatku života”. Ne propustite priliku saznati više o ovoj intrigantnoj predstavi i njenoj autorici, koja kroz svoj rad donosi svježinu i emotivnu dubinu na hrvatsku kazališnu scenu.

U intervjuu za La Vie, Lada je podijelila svoje misli o važnosti umjetnosti u istraživanju ljudskih odnosa i prolaznosti vremena, a mi ćemo zaviriti u njezin svijet stvaranja, gdje se osobna iskustva pretvaraju u snažne poruke za publiku i to uz puno smijeha.

Lado, Ostatak života zvuči kao jako osoban projekt. Što te potaknulo da nam ispričaš sve te crtice i samoironične trenutke? Jesi li se dvoumila podijeliti ih s publikom?

U monološkom ili u ovom slučaju Stand up izričaju velika sam pobornica izravnosti, a i u životu moram priznat. Ne volim kad me se mulja ili mi se pričaju bajke da me se zaštiti ili da netko zaštiti sebe. Volim da su stvari direktno u glavu, mislim da je tako puno jednostavnije ići kroz život i da je manja mogućnost da se međusobno povrijedimo. Potaknula me kombinacija polaganja vozačkog ispita koji je trebao biti neka nova stepenica u dosta teškom trenutku života kada sam prolazila kroz sindrom pregorijevanja, a onda se zadatak spojio s mojom nemoći i tu se dogodila priča, neki zanimljiv moment borbe za nastaviti dalje koji mi se čini univerzalan za sve nas.

Lada Bonacci predstava "Ostatak života"

Tvoj specifičan stil često uključuje tu iskrenu, pomalo samokritičnu notu. Koliko ti je važno da kroz humor prikažeš i svoje ranjivosti, one s kojima se svi možemo poistovjetiti?

Kada sam radila svoj prethodni projekt „Zadnja prije nego odem“  kroz proces sam shvatila da nas kao ljude vesele jako različite stvari ali da ono što nas boli je kod svih isto. Svi želimo biti viđen, voljeni, prepoznati, dovoljni takvi kakvi jesmo ali živimo u svijetu koji nam stalno govori da nismo sve od navedenog jer inače kapitalizam kao koncept nikada ne bi mogao preživjeti. Mora nas stalno činiti nedovoljnima kako bi stalno bili nezadovoljni i onda konzumirali i trošili novac koji teško zarađujemo na ono što tržište nudi. Meni je ta borba sa samom sobom u jednom trenutku postala užasno duhovita jer mi je bilo jasno da je to bitka koju ne možemo dobiti dok sami ne pristanemo na to da je u redu i sasvim dovoljno biti ljudsko biće i biti ono od čega zaziremo, a to je „biti kao drugi“ jer bez obzira na sve različitosti svi smo samo jedno, a to je ljudi. Nesavršeni, nespretni, povrijeđeni i većina nas samo svaki dan čini najbolje što zna i umije. Ja se prije svega smijem sebi i to je moj motor pokretač, ne želim se shvaćati ozbiljno niti želim ovaj život shvaćati ozbiljno jer danas jesi sutra nisi i dokle god su svi moji najmiliji zdravi zapravo je sve u redu. Ne želim se smijati drugima, to je njihov zadatak, ja se smijem sebi i pozivam druge da se smiju sa mnom, a možda u mojoj priči pronađu lakoću koja i njima može biti korisna.

Kako je raditi s Doroteom Šušak? Znajući da vas povezuje slična energija, koliko ti je suradnja s njom pomogla u postavljanju ove priče? Ima li trenutaka kad si je htjela “zaustaviti” jer je išla preduboko?

Dorotea je čudesan čovjek, dramaturginja, kazališna osoba, žena širokih interesa i vidika, ogromnog srca. Kada smo prvi put razgovarale o ovom projektu rekla sam joj da je njezin osnovni zadatak ne dozvoliti mi da se posramim neke svoje nemoći ili straha nego da me natjera da to izgovorim i oblikujem u priču. Shvatila me ozbiljno jer Dorotea je ozbiljna profesionalka. Ja sam zapravo u ovom projektu još više od dramaturginje trebala osobu koja će me pratit i ne dozvolit mi da se prepadnem vlastitog materijala i to je točno napravila. Jedna drugoj smo zadavale zadatke, raspisivale, promišljale i na kraju rezale. Ovo je baš bila suradnja izvođačice i dramaturginje i mislim da smo obje uživale i profitirale.

Premijera će biti u intimnom prostoru caffe bara “Crni mačak” – to će sigurno pridonijeti atmosferi. Kako si zamišljala tu bliskost s publikom? Koliko ti takav prostor pomaže da se otvoriš još više?

Moja ideja od starta je bila izbjeći kazališni prostor. Iz više razloga: prvi je što ga za nezavisnu scenu skoro pa nema, ako ga ima nema termina za igranje, a ako ih ima prostor puno košta, drugi je što sam htjela napraviti komad koji može doći k ljudima tamo gdje oni obitavaju, a kafići su mjesto gdje većina ljudi izlazi, treći je ta blizina s publikom i činjenica da se niti fizički mogu niti sakriti niti mogu sakriti trenutke kad se izgubim u vlastitoj izvedbi i ne želim se više ni od čega skrivati. Tu sam i kao čovjek i kao izvođačica i nosim se kako u životu tako i na sceni. Što bis e reklo; sama pala, sama se ubila.

Na kraju krajeva, Ostatak života je, vjerujem, priča o tebi, ali i o svima nama. Što bi voljela da ljudi ponesu sa sobom nakon predstave? I, kad bi mogla izdvojiti jednu “samokritičnu” misao iz predstave, koju bi poruku voljela naglasiti?

Ni jedan „uspjeh“ ili ideja vašeg uspjeha nije vrijedan pregorijevanja, sve je prolazno i ako starite znajte da je to privilegija koju svake sekunde možete izgubiti. Vježbajte i pijte puno vode. Učinite sve da nađete mir i krepavajte od smijeha na same sebe, ne shvaćajte ni sebe ni život preozbiljno. I da, položite vozački na vrijeme, s 18, ne budite blesavi kao ja.  I dođite na „Ostatak života“, smijati se sa mnom – meni.

FOTO: Edita Sentić, Petar Borovec

AUTORICA TEKSTA

Slični članci