U predstavi “Max, Mischa i ofenziva Tet” vrijeme je i cesta i nevrijeme. Kazališni komad, nastao prema romanu Johana Harstada, prati kazališnog redatelja Maxa Hansena, nekoć Norvežanina, a sada lutalicu razapetog između američkih autocesta, turneja, sjećanja i neizvjesne budućnosti. Autorice i autori scene ovdje ne tretiraju vrijeme kao neutralnu kulisu, nego kao aktivnog suigrača: ono se kreće naprijed, kako samo zna, ali istodobno se periodično zgrušava u oluju koja prijeti apokalipsom – meteorološkom, intimnom i političkom. U tom sudaru fronti nastaje kazališna topografija sazrijevanja, obitelji, migracije i prilagodbe.
Dramaturška linija građenja lika polazi od Maxova unutarnjeg ritma. On je melankoličan, neispavan i, premda ima tek trideset i pet, uvjeren da stoji na kraju nečega važnog. Iz te pozicije, nalik Proustu, rastvara vlastiti život u svim smjerovima i pred nama rekonstruira mapu sjećanja koja se stalno preslaguje. Selidbe, ratovi, recesije, prijateljski raskoli i ljubavni brodolomi tvore centrifugu u kojoj pojedinosti prestaju biti fusnote, a postaju temeljne koordinate. Režijski rukopis (u najboljem smislu) dopušta da prizori dišu: motivi se vraćaju u varijacijama, rečenice odzvanjaju u kasnijim prizorima, dok se prizorne osi pomiču poput kazaljki koje odbrojavaju unutarnje godine.
U središtu predstave stoji ideja primjenjivosti vijetnamskog gerilskog ratovanja u svakodnevnom životu. To ne znači da predstava militarizira privatnu sferu, nego da predlaže strategiju: preživljavanje kroz elastičnost, izbjegavanje frontalnih sudara, upornost na rubovima sustava. U istom semantičkom polju funkcioniraju i jazz kao disciplina improvizacije te hiperrealistične slike perilica rublja kao prizori domaće, uporničke mehanike života. Sunce na Fire Islandu i potjera za radnom kopijom “Apokalipse danas” nisu egzotične razglednice, nego signali o tome koliku cijenu ima sjećanje kada se pokušava restaurirati poput filma, uvijek će nedostajati koji kadar, a šum će se uvući baš u ključnu repliku.
Scenska struktura uspješno iznosi višeslojnost. Prolazi između scena nisu dominantno dekorativni, nego funkcionalni, ritmizirani poput montažnih rezova koji proizvode smisao. Svjetlo i zvuk djeluju kao meteorološki instrumenti: najavljuju promjenu pritiska, stišavaju zrak tik prije oluje, pojačavaju buku kad Maxu ponestane kisika. Glumački ansambl drži ton iznutra, bez viška ilustracije. Max je izveden kao figura koja stalno pregovara s vlastitim mitom, dok Mischa i čitava galerija satelitskih likova dobivaju punokrvnost, pa odnos nikada ne sklizne u puku funkcionalnost. Posebno dobro funkcioniraju trenuci kada predstava dopušta tišini da obavi posao: tada postaje jasno da je pitanje povratka manje geografsko, a više vremensko.
Tematska gustoća ne urušava se pod vlastitom težinom jer je razrijeđena preciznim humorom i sjajno doziranim melankoličnim registrima. Predstava je najjača upravo u onim pasažima gdje intimno i političko koračaju ramena uz rame. Rat je prisutan kao daleki grom i kao echo u kućnoj tišini; migracija kao nužda i kao izbor; kretanje kao psihološka potreba i kao kulturni imperativ. U tom smislu, “ofenziva Tet” postaje metafora stalne ljudske potrebe da se adaptiramo i nastavimo – čak i kada vremenska prognoza ne obećava vedrinu.
Završni dojam oblikuje pitanje koje se predstava usudi izreći bez ukrasa: koliko dugo morate biti odsutni da bi bilo prekasno za povratak kući. Odgovor ne stiže u jednoj sceni ni u jednoj replici, nego u načinu na koji predstava disciplinirano vraća tijelo u hod, čak i kada pamćenje posrne. “Max, Mischa i ofenziva Tet” jest djelo o vremenu koje se pravi da je pravocrtno i o olujama koje nas tom linijom nanovo razmještaju. Kazalište ovdje postaje metoda preživljavanja: prostor u kojem se nauči hodati po mokrom asfaltu vlastitih sjećanja, bez jamstva da će nas na kraju dočekati poznata vrata, ali s dostojanstvom onih koji su, unatoč svemu, nastavili ići naprijed.
