Cijelog života bježimo od tuge. Ne želimo je pod svojom kožom, ali ona neumoljivo pronađe način i zadrži se najdulje od svih emocija. I uvijek se vraća. Zanimljivo, istovremeno dok je se pokušavamo osloboditi, ona u svojoj destrukciji pokaže i drugu stranu svog lica. Upravo je tuga iznjedrila ono najljepše što čovječanstvo ima. Umjetnost. Onu duboku, nijansiranu umjetnost koja nas oživaljava, podiže i spušta, vodi na putovanja kroz neistražene hodnike naše svijesti, pomiče osobne granice, zadire u skrivene misli i zakopane uspomene… A umjetnici koji su podarili takva bezvremenska čuda, nedvojbeno su se dobro upoznali s tugom.
Upravo su mi ovakve misli prolazile glavom dok sam gledala duboko potresan, ali prelijepu psihološku drama Maria Callas, redatelja Pabla Larraína. Ovu čarobnu sopranisticu ponovno je oživjela Angelina Jolie i iako na prvi pogled, njih dvije nemaju baš mnogo toga zajedničkoga, vrlo brzo postaje jasno kako je redatelj dobro odlučio odabravši baš ovakav cast.
Obje su istovremeno krhke i snažne, odvažne i povučene, tanane i britke, drske i krotke… Taj spoj oprečnosti u jednoj osobi, upravo ih i čini toliko zanimljivima i mističnima. Onako da vas opije njihov šarm koji miješa duboku tamu i svjetlost koja zrači do isijavanja. U svakom pokretu se prelijeva karizma i bol s filmskog platna u toj profinjenoj ljepoti dok su svi ostali glumci tako obični, a karakterni i kao stvoreni da svojom pojavom samo podupiru najveću svih vremena – Mariju Callas.
O fabuli
Početna scena već oslikava kako je izgledao sam kraj operne dive. Skupilo se tu nekoliko ljudi tmurnog lica. Bolnička nosila na podu. Salonski stan s kristalnim lusterom. I sjena usamljenosti koja doslovno pritišće zrak.
Potom se radnja vraća unazad nekoliko dana prije smrti Marije Callas. Redaju se kadrovi s velikih svjetskih scena na kojima je zauvijek ostavila pečat koji je nemoguće ikada zasjeniti. Pa trenuci destrukcije, paljenje kostima i pokušaj ostavljanja prošlosti iza sebe.
Njeni dani najveće slave i briljantnosti miješaju se s intervjuem u kojem novinar kojeg naziva Mandrax – po svom omiljenom medikamentu, pokušava saznati sve o njenom životu. I zaista, bez zadrške, ona otkriva, ne mnoge, ali bitne detalje svog braka s Giovannijem Battistom Meneghinijem. Progovara o fatalnoj i tragičnoj ljubavi s Aristotelom Onasisom.
Kroz film upoznajemo kako je izgledao njen život u Ateni pod nacističkom okupacijom. Kakva joj je bila majka te kakav je njen odnos sa sestrom. Susret sa sestrom u pariškom restoranu jedan je od najdirljivijih trenutaka u filmu.
Kostimografija definira riječ remek djelo
Dok koračaju Parizom, Maria i novinar, obuhvaćena je fina estetika zadivljujućih kadrova s poznatih lokaliteta ove metropole – od Trocadera do Mosta Aleksandra III. I Marijina elegancija koja progovara umjetnost svakom porom.
Filmska fotografija se stilski razlikuje, ovisno o vremenu o kojemu se govori; je li riječ o sadašnjosti, kadrovima iz dokumentarca zbog kojega se i odvija intervju ili je riječ o sjećanjima. A kostimografija? Raj za oči. Maestro Massimo Cantini Parrini uistinu je u ovaj film unio cijelu lepezu modnih remek-djela koja svakim detaljem vjerno oslikavaju operne kostime, ali i osobni stil Marije Callas.
Tragedija jedne dive
Teško je promatrati veličinu žene koja je nosila titulu “Božanski glas” i shvatiti da joj je život bio sve, samo ne božanski. Angelina Jolie to je vjerno uspjela predstaviti i pogledom, mimikom, stavom i načinom govora. Ipak, nemoguće je ne primijetiti da Maria Callas nije bila samo operna diva; ona je bila žena čiji je život bio opera.
Maria Callas je rođena s glasom koji je bio čudo, ali i s teretom koji je nosila. Seksualno zlostavljanje još od rane mladosti, nedostatak razumijevanja i ljubavi njenih najbližih, ostavili su traumu koju nije uspjela iscijeliti.
Njezino djetinjstvo bilo je sve samo ne bezbrižno– satovi pjevanja umjesto igara, stalna kritika umjesto topline. Pjevanje i podvođenje njemačkim vojnicima tijekom ratnih godina… Kad vam roditelji ne pruže ljubav i sigurnost, potrošite cijeli život tražeći to u drugima. A Maria je tražila – i našla pogrešno. La Callas je bila na sceni. Nedodirljiva. Privatni život je bio nešto sasvim drugo.
Aristotel Onassis
Maria Callas nije “pala” na Aristotela Onassisa zbog njegova bogatstva, a evidentno niti zbog ljepote. Ona je, na kraju krajeva, bila Maria Callas, svjetski poznata umjetnica, žena koja je napunila svaki operni hram od Milana do New Yorka. Maria se vezala za njega jer je u njemu vidjela ono što je najviše trebala: pažnju, toplinu, priznanje. Rečenica koju Jolie izgovara u filmu “S njim sam mogla biti samo djevojka” nosi toliko slojeva težine i ranjivosti. On je bio onaj koji je znao kako obožavati – barem na početku. Onako kako to narcisi vješto znaju u love bombing fazi.
Onassis nije bio muškarac koji voli. Barem ne na način na koji žene poput Marije trebaju biti voljene. On je bio onaj koji uzima, koji osvaja i troši. Onaj koji vodi glavnu riječ. Njegova vještina laskanja, moć i pažnja su je omamile, zaslijepile, i ona, koja je mogla otpjevati svaku notu Verdia i Puccinija, nije na vrijeme vidjela očito: da Onassis nije muškarac koji će biti njen oslonac. On je bio muškarac koji će je slomiti. Na kraju krajeva, zabraniti joj pjevanje, bilo je ravno tome kao da je pucao u nju.
Ljubomora, izdaja, poniženja – sve se odvijalo pred očima svijeta. Kada ju je Onassis ostavio da bi oženio Jackie Kennedy, Maria Callas izgubila je ono malo što je ostalo od njezine sigurnosti, ali i ponosa. Njena najveća pogreška nije bila ljubav prema Onassisu već vjerovanje da će ta ljubav biti dovoljna. I to je bio početak kraja.
Gubitak glasa
Kad umjetnik izgubi svoj dar, to je poput gubitka identiteta. Za Callas, gubitak glasa bio je sudbonosni trenutak. Bio je to rezultat emotivne iscrpljenosti. Bol i tuga koje je nosila u sebi, koje je utapala u lijekovima, počele su se odražavati na njen glas. Taj glas, koji je bio njezina snaga i njezino prokletstvo, počeo je nestajati, a s njim je i ona nestajala. Kada se pokušala vratiti, kritika je bila nemilosrdna, što još jednom dokazuje koliko ljudi nemaju empatije i poštovanja, čak niti prema najvećima. Gaziti onoga tko leži i pokušava se podići, najčešće ima tragične posljedice.
Maria Callas postala je ovisna o lijekovima kako bi preživjela dan, kako bi zaspala noću. Sredstva za smirenje, pilule protiv boli, čaša vina ili dvije – sve je to postalo njena svakodnevica. Glas koji je nekada pjevao “Casta Diva” sada je bio samo odjek prošlosti, a svijet je gledao kako diva nestaje iz svojih haljina, fizički i metaforički.
Usamljenost jedne ikone
Na kraju, Marijina tragedija nije bila Onassis, niti gubitak glasa – njezina tragedija bila je usamljenost. Kad ste ikona, ljudi vide samo vašu veličinu, ali ne i vaše rane. Maria Callas bila je žena koja je davala sve – publici, obožavateljima, muškarcima koje je voljela, a od najbližih je dobila malo zauzvrat. Onassis je otišao, glas je nestao, prijatelji su postali rijetkost, a ona je ostala u svom pariškom stanu, sa svojim uspomenama i svojom tugom.
Maria Callas nije umrla od srčanog udara. Umrla je od slomljenog srca, od života koji joj nikada nije pružio ono što je najviše željela – ljubav koja nije uvjetovana, sigurnost koja nije iluzija.
Posljednje dane je provela s batlerom i služavkom koji su joj bili više od posluge. Oni su je održavali na životu, vraćali vjeru da postoje dobri ljudi koji znaju iskreno voljeti i kojima je stalo da ljudima oko njih bude dobro. Pierfrancesco Favino i Alba Rohrwacher su sjajno odigrali svoje uloge – na način da im u svakoj sekundi vjeruješ i osjećaš njihovu privrženost, zabrinutost, ljubav i poštovanje. U filmu je to Angelina osjećala i prepoznala. Bilo bi lijepo da je i Maria bila svjesna da je bez obzira na mnoge koji su je povrijedili, ipak bilo više onih koji su je zaista voljeli i kojima je nedostajala.
Maria Callas nije bila samo glas. Bila je srce koje je kucalo jače nego što je svijet mogao razumjeti. Ovim filmom je to prikazano na dostojanstven način.
