Posljednjih godina feminizam je postao sveprisutan pojam, ali istodobno i sve prazniji. Riječ koja je nekad označavala borbu, otpor i društvenu promjenu danas se često koristi kao marketinška etiketa, dekorativni dodatak kampanjama i lifestyle sadržajima. Mnogi govore o osnaživanju, samopouzdanju i kako „biti svoja“, ali rijetko govore o stvarnim strukturama koje ženama i dalje ograničavaju slobodu izbora. Javne osobe reklamiraju uloške dok izgovaraju parole koje banaliziraju žensko pitanje, a feminizam se pretvara u estetski dodatak, ugodan, nenapadan i politički sterilan.
U tom paradoksu suvremenog feminizma krije se i ključni problem medijskog prostora. Imamo više vidljivosti, ali manje dubine. Imamo više riječi, ali manje stvarnog dijaloga. Feminizam je postao dovoljno popularan da se prodaje, ali nedovoljno artikuliran da se shvati ozbiljno.
Od borbe do estetike
Društvene mreže i mediji oblikovali su novu sliku feminizma koja je često estetski privlačna, ali politički neutralna. Feministički diskurs se sve češće svodi na poruke o samopouzdanju, individualnom uspjehu i osobnom rastu, dok se teme poput ekonomske nejednakosti, neplaćenog rada, institucionalne diskriminacije i rodno uvjetovanog nasilja guraju na margine ili ostaju rezervirane za stručne krugove.
Prema podacima Eurostata, žene u Hrvatskoj i dalje u prosjeku zarađuju oko deset posto manje od muškaraca, češće rade na nesigurnim ugovorima i nose većinu neplaćenog kućanskog i skrbničkog rada. To su činjenice koje rijetko stanu u estetski privlačne objave. Teško ih je upakirati u motivacijski citat ili sponzorirani video. Lakše je govoriti o samopouzdanju nego o sustavu koji ženu stavlja u poziciju trajne iscrpljenosti.
Pravi izazov nije u tome da žene budu vidljive, nego da ih se zaista čuje kada govore o neugodnim istinama. O umoru koji nije individualni problem nego posljedica strukture. O preopterećenosti koja nije loša organizacija vremena, nego rezultat društva koje očekuje da žena bude sve, i profesionalno ambiciozna i emocionalno dostupna i savršeno sređena, bez ikakve realne podrške.
Medijski prostor između aktivizma i banalnosti
U hrvatskom javnom prostoru danas postoji čudna praznina. S jedne strane imamo snažne aktivističke glasove koji često ostaju unutar vlastitih krugova, a s druge strane imamo mainstream medije koji se boje jasnog stava. Između ta dva pola nastaje prostor koji se puni banalizacijom.
Feminizam se u tom prostoru ili dramatizira ili neutralizira. Ili je previše radikalan da bi bio „probavljiv“, ili previše estradiziran da bi išta promijenio. Nedostaje glas koji će govoriti jasno, argumentirano i bez šljokica. Glas koji neće biti ni “salonski” ni “sektaški”, nego društveno odgovoran.
Feminizam danas ne treba još jednu teorijsku raspravu zatvorenu u stručnim krugovima, ali ne treba ni još jednu kampanju s dobrim sloganom i lošim sadržajem. Treba mu ozbiljan javni govor o stvarnosti žena u Hrvatskoj: na poslu, u obitelji, u vezama, u tijelu koje stari, u glavi koja puca pod teretom očekivanja.
Povratak iskustvu kao izvoru autoriteta
Danas se stručnost često mjeri brojem pratitelja pa zaboravljamo da autoritet ne dolazi samo iz vidljivosti, nego iz kontinuiteta i iskustva. Glasovi žena koje su godinama radile u udrugama, sudjelovale u javnim raspravama i gradile temelje današnjih prava često su se povukli iz javnog prostora. Na njihovo mjesto došli su novi, brži i glasniji, ali ne nužno i dublji. Oni su pitki, komunikacijski vješti i estetski atraktivni. Prodaju se dobro. Ali pitanje je što zapravo prodaju.
Povratak stvarnih feminističkih glasova ne znači povratak u prošlost, nego vraćanje ozbiljnosti u sadašnjost. To znači ponovno uvesti u javni diskurs teme koje su danas nepopularne jer traže promjenu struktura, a ne samo promjenu stava pojedinca. To znači ponovno govoriti o sustavu rada koji kažnjava majčinstvo, o zdravstvenom sustavu koji umanjuje žensku bol, o medijima koji vole žene dok su mlade, lijepe i prilagodljive.
Kad pluralizam postane stvaran
Pluralizam nije dekorativna riječ za dokumente i natječaje. On postoji upravo zato da bi se čuli glasovi koji inače nemaju dovoljno prostora. Kada govorimo o pluralizmu, ne govorimo samo o političkim stavovima, nego i o životnim perspektivama.
Žensko iskustvo nije monolitno. Ono se razlikuje po dobi, klasi, obrazovanju, majčinstvu, zdravstvenom stanju i radnom statusu. Mediji koji žele biti doista pluralni moraju omogućiti prostor za tu raznolikost, a ne samo za njezinu estetsku verziju.
U tom smislu, feministički sadržaj na portalu poput La Vie nije ideološki luksuz ni aktivistički dodatak. On je nužan dio društvene stvarnosti. Jer bez ženskih priča koje nisu uljepšane, bez govora o stvarnim ograničenjima i stvarnim izborima, pluralizam ostaje formalna riječ bez stvarne težine.
Feminizam kao praksa, ne kao etiketa
Možda je vrijeme da se prestanemo pitati je li feminizam popularan i počnemo se pitati je li još uvijek koristan. Ne kao slogan, nego kao alat. Kao način da se jasno imenuju problemi koji se prečesto prebacuju na leđa pojedinki. Kao prostor u kojem se ne traži savršena žena, nego stvarna žena sa svim svojim kontradikcijama.
Feminizam koji ne smeta nikome, ne mijenja ništa. Feminizam koji se uklapa u svaki brend, ali ne ulazi ni u jednu instituciju, postaje kulisa. A ženama ne treba kulisa. Treba im glas koji zna o čemu govori i koji se ne boji reći da je sustav često nepravedan, a promjena nužna.
Ako želimo pluralno društvo, moramo imati pluralne priče. A bez stvarnih feminističkih glasova, bez znanja, iskustva i hrabrosti da se izađe iz zone estetske ugode, taj pluralizam ostaje samo lijepa riječ na papiru.
FOTO: Unsplash, Pexels
