U ovoj zemlji, među kavom koja se ispija mlaka i politikom koja se servira još mlakije, nešto tiho nestaje. Nešto na što se nekad išlo u prslucima s borbenim stavom, s rukama punim ideala, a glavama punim vjere u promjenu. Nestaje motivacija. I to ne bilo kakva. Nestaje volja da izađemo na izbore.
Kako nazvati činjenicu da se sve više ljudi, osobito mladih, obrazovanih, urbane elite i one „takozvane“, odlučuje ostati doma kad se otvore birališta? Dok se kuglice u salonima ljepote kotrljaju niz leđa, dok se kave s bademovim mlijekom pretvaraju u priče o “nebitnosti glasanja jer su svi isti”, jedan se tihi prevrat već događa. Ne vodi ga ni desnica ni ljevica. Nema ni vođu ni parole. Njegova je himna tišina, njegova boja bež.
Apatija.
Nemojmo se zavaravati: apstinencija od izbora nije neutralna odluka. To je najglasniji tihi glas. Neizrečeni krik građanske rezignacije. Kada ne biraš, zapravo biraš pasivno, ali odlučno. I biraš ono što te najčešće ljuti: status quo.
U mojim danima, govorili bi stariji, izbori su bili dan revolucije. Nekada se mogućnost izbora sanjao kao svečani dan. Dan kada ti odlučuješ i politički participiraš. Dan kada bi odijevala najbolju košulju i išla reći svijetu tko si. Danas, izbori su postali tek još jedan spam u inboxu života – zajedno s pozivima na fitnes, popustima u drogeriji i push notifikacijama o reality show dramama.
Zašto?
Možda jer više ne vjerujemo da politika može nešto promijeniti. Možda jer nas je izdala sto puta. Možda jer nam se čini da je glas sitnica u oceanu interesa većih od nas. A možda – i to je najopasnije – jer smo uvjereni da je udobnost veća vrijednost od borbe.
I što nam ostaje? Scrollanje i cinizam. Politička ironija kao Instagram estetski dodatak. Majice s natpisima “Nisam izašla na izbore jer sam imuna na glupost”. Lifestyle nihilizam.
Ali – dopustite mi trenutak patosa – što je ljepše od prava glasa? To nije samo kružić na papiru. To je čin samopoštovanja. To je individualni monolog u drami kolektivne sudbine. To je tiho “ne pristajem” ili “da, vjerujem”. Ne izaći na izbore nije gesta slobode. To je predaja.
Ne želim moralizirati. Ni podučavati. Ne nosim profesorsku togicu, već laptop. I kad njime pišem, čujem odzvanjanje povijesti – žena koje su umirale za pravo glasa, radnika koji su se borili za jedan jedini izborni listić.
Lifestyle nije samo šminka i smoothie. Lifestyle je i tko smo kad nitko ne gleda. Kad stojimo pred kutijom, olovka u ruci, a sav cinizam, sva nevjera, svi memovi ostaju ispred kabine.
Ne mora vas zanimati politika. Ali ona je itekako zainteresirana za svakoga od nas jer zna da je nepojavljivanje bilo koje osobe s biračkim pravom zapravo najvjerniji potpis.
Zato, kad dođe dan izbora, nemojte reći da vam se ne da. Nemojte reći da su svi isti. Jer svatko od nas će biti isti kao svi, ako se pravimo da nismo tu, a oni kojima će se dati izaći, krojit će naše sudbine. „Laž je oružje moći, ali šutnja je oružje potčinjenih.” Ne treba šutjeti. Glasajte. Drugi krug izbora će biti ogledalo naše stvarnosti.
FOTO: Unsplash, Pexels
