Mnogi ljudi imaju osjećaj da se stalno vraćaš istom “tipu” osobe, netko tko je emotivno nedostupan, netko tko vas drži na distanci, netko tko vas preplavi dramom, postoji velika šansa da se ne radi o lošoj sreći, nego o obrascima privrženosti. Privrženost (attachment) je način na koji se emotivno vežemo za druge, kako doživljavamo bliskost, odvajanje, svađe i pomirenja. Ti obrasci nastaju u djetinjstvu, ali se kasnije vrlo jasno vide u ljubavnim vezama.
Kratko objašnjenje stilova privrženosti (sigurna, izbjegavajuća, ambivalentna)
Sigurna privrženost znači da osoba doživljava bliskost kao nešto prirodno i ugodno. Takva osoba vjeruje da je vrijedna ljubavi i da se na druge može osloniti. U vezama otvoreno komunicira, može tražiti podršku, ali isto tako poštuje tuđe granice. Svađa se ne doživljava kao katastrofa, nego kao nešto što se može riješiti razgovorom.
Izbjegavajuća privrženost javlja se kod ljudi koji su naučili da je sigurnije osloniti se samo na sebe. Bliskost im može biti nelagodna, brzo se osjećaju ugušeno, pa se distanciraju čim odnos postane ozbiljniji. Često izgledaju “cool” i samostalno, ali iznutra im je teško pokazati ranjivost ili priznati da im netko treba.
Ambivalentna (ili anksiozna) privrženost tipična je za one koji stalno sumnjaju u sebe i u ljubav. Oni često misle: “Što ako me ostavi?” ili “Sigurno mu/joj nije dovoljno stalo.” Jako žude za bliskošću, ali istovremeno im je teško vjerovati da će netko stvarno ostati. U vezama mogu djelovati “previše”, ljubomorno, nesigurno ili dramatično, no iza toga najčešće stoji dubok strah od napuštanja.
Važno je reći da ovo nisu “etikete za cijeli život”. To su obrasci koji se mogu mijenjati, osobito kad postanemo svjesni odakle dolaze.
Kako obrasci iz djetinjstva utječu na ljubavne odnose
Način na koji su se roditelji ili skrbnici odnosili prema nama u djetinjstvu ostavlja trag na to kako danas doživljavamo ljubav. Ako smo kao djeca imali iskustvo da su odrasli uglavnom dostupni, prisutni i podržavajući, velika je vjerojatnost da ćemo razviti sigurnu privrženost. U odrasloj dobi to se vidi kao veća sposobnost za stabilne, mirnije veze.
Ako je bliskost u djetinjstvu bila nepredvidiva, ponekad jako topla, ponekad hladna ili uvjetovana (dobivaš pažnju samo kad si “dobar” ili kad ispunjavaš očekivanja), može se razviti ambivalentna privrženost. Kao odrasla osoba, možda u vezi stalno čekaš znakove da će te netko napustiti ili te prestati voljeti. Zbog toga često biraš partnere kod kojih moraš “zaslužiti” ljubav, jer ti je takav osjećaj poznat.
Ako su odrasli oko tebe u djetinjstvu emocionalno bili daleko, preokupirani sobom, strogi ili su tvoje emocije umanjivali (“Ma nije to ništa, prestani dramiti”), mogla se razviti izbjegavajuća privrženost. Naučiš da ti emocije nisu dobrodošle, pa ih počneš skrivati, čak i od sebe. U odrasloj dobi to može izgledati kao kronična distanca, bježanje od ozbiljnih razgovora, umanjivanje važnosti veze ili odabir partnera koji “traže previše”.
Zato se često “zaljubimo u isti tip osobe”. Nesvjesno tražimo ono što nam je poznato, čak i ako nije dobro za nas. Mozak bira poznato prije nego zdravo, jer mu je poznato jednako sigurnost, samo zato što je već viđeno. Tek kad osvijestimo svoje obrasce možemo početi birati drugačije.
Što se može promijeniti i kako prepoznati zdravu vezu
Dobra vijest je da stil privrženosti nije presuda, nego polazišna točka. Promjena počinje onog trenutka kad prestanemo govoriti “imam lošu sreću u ljubavi” i počnemo se pitati: “Zašto biram baš ovakve ljude i ostajem u ovakvim odnosima?”
Prvi korak je prepoznati vlastiti obrazac. Ako primjećuješ da te privlače ljudi koji su hladni, nedostupni ili te stalno dovode u stanje neizvjesnosti, vrijedi se zapitati na što te taj osjećaj podsjeća iz djetinjstva. Ako stalno imaš potrebu dokazivati svoju vrijednost, moliti za pažnju ili se bojiš iskrenog razgovora, to je signal da tvoja privrženost možda nije sigurna, ali da se može mijenjati.
Drugi korak je iskustvo drugačije veze. Nekad će to biti kroz psihoterapiju, gdje u sigurnom odnosu učiš da je u redu biti ranjiv, da te netko može čuti i ostati. Nekad će to biti kroz vezu s partnerom koji je stabilniji i sigurniji od onoga što ti je poznato. Takve veze ponekad na početku djeluju “dosadno” jer nema drame, ali upravo ta mirnoća često znači zdravlje.
Zdrava veza ne znači da nema konflikata, nego da se sukobi mogu iznijeti, saslušati i riješiti bez ponižavanja, ucjena i straha od napuštanja. U zdravoj vezi partner te ne kažnjava šutnjom, ne manipulira ljubomorom i ne tjera te da stalno pogodiš što nije u redu, nego s tobom razgovara. Osjećaš se sigurno dovoljno da budeš svoj, da kažeš “ne”, da imaš svoje interese i prijatelje, bez da se bojiš da će to uništiti odnos.
Promjena privrženosti je proces, ne nešto što se dogodi preko noći. No svaki put kad odlučiš ne vratiti se starom obrascu, kad umjesto nedostupne osobe odabereš nekog tko je prisutan, kad umjesto skrivanja osjećaja odlučiš reći što ti treba, ti već mijenjaš svoj unutarnji “program” za ljubav. S vremenom, ono što je nekad bilo strano – stabilnost, poštovanje, mir – može postati novo, zdravo poznato.
FOTO: Unsplash, Dupephotos
