Postoji vrsta gubitka za koji ne postoji pogreb. Nema telefonskog poziva koji bi to objavio, nema datuma koji bismo obilježili, nema trenutka u kojem bismo rekle: ovdje se završilo. Jednog dana shvatiš da osoba koja je godinama znala sve o tebi, sve tvoje šale, strahove, kratice između misli više nije dio tvog svakodnevnog života. I ne znaš točno kada se to dogodilo. Samo znaš da se dogodilo. To je drifting. I gotovo svaka odrasla žena koja pročita ovu rečenicu pomislit će na barem jednu osobu.
Bez svađe, bez razloga, bez kraja
Prijateljstva se, u popularnoj predodžbi, završavaju dramatično. Neka izdaja, neka uvrijeda, neka neoprostiva izrečena stvar. Film bi nam tu ponudio scenu, glazbu, suzama natopljenu kulminaciju. Stvarnost je uglavnom tišina.
Istraživanja koja su mapirala načine na koje prijateljstva prestaju pokazala su da se razdvajanje bez sukoba, takozvani mutual drift, karakterizira tugom, resignacijom i tiho nestajućim kontaktom. Nema jednog uzroka. Nema krivca. Postoji samo polako sve rjeđi odgovor na poruke, sve dulje pauze između kava, i na kraju, tiha suglasnost dviju osoba koje jedna drugu više ne zovu, a ni jedna ni druga ne zna zašto točno.
Robin Dunbar, evolucionarni psiholog poznat po teoriji o društvenim kapacitetima čovjeka, pokazao je istraživanjem da odrasli u prosjeku izgube jednog do dva prijatelja godišnje ne zbog svađa, već jednostavno zbog atricije i udaljavanja. To je gotovo matematička zakonitost odraslog života, a opet nas zatekne svaki put iznova.
Zašto se događa: struktura, blizina i zamka zajedničkih uloga
Da bismo razumjele drifting, moramo razumjeti na čemu većina prijateljstava uopće počiva. Psihologinja Shasta Nelson, autorica knjige o ženskim prijateljstvima, tvrdi da svako prijateljstvo zahtijeva tri elementa: pozitivnost, konzistentnost i ranjivost. Ako konzistentnost nestane, a upravo se to u odrasloj dobi najlakše dogodi, čitava konstrukcija počinje gubiti oblik.
Socijalna psihologija odavno bilježi tzv. efekt propinkiteta, fenomen prema kojemu fizička blizina snažno predviđa i nastanak i trajanje prijateljstava. Klasično istraživanje Festingera, Schachtera i Backa iz 1950. na studentskom kampusu MIT pokazalo je da su najjače veze nastale između susjeda koji su živjeli najbliže jedni drugima, naročito onih pokraj poštanskih sandučića i stubišta, gdje je neplanirani susret bio neizbježan. Odrasli koji se presele, promijene posao ili izađu iz okoline u kojoj je kontakt bio strukturno zadana stvar, gube taj temelj potpuno.
Brojna prijateljstva nastaju oko dijeljene uloge, kolege, cimeri, suigrači, nove majke u istoj grupi za trudnice, studentice na istom programu. Uloga daje gotove teme i gotovo zajedničko vrijeme. Kada uloga završi, nestaje i zajednički kontekst. Upravo zato se drifting tako često dogodi na prijelomnicama: kada netko dobije posao u drugom gradu, kada jedna od vas dobije dijete a druga ne, kada karijera naglo promijeni ritam svakodnevice. Prijateljstvo ne umire od udarca, umire od promjene gravitacije.
Ambiguous loss: tuga bez naziva
Psihologinja Pauline Boss razvila je u 1970-ima pojam koji je promijenio razumijevanje ovakvih iskustava: ambiguous loss, ili dvosmisleni gubitak. Radi se o gubitku koji nema jasnoće ni razrješenja, koji ostaje bez finala vrsti relacijskog prekida koji može biti fizički ili psihološki, a koji za sobom povlači kroničnu tugu i zbunjenost.
Boss definira dvije vrste dvosmislenog gubitka. Prva je fizička odsutnost uz psihološku prisutnost kada osoba nije fizički tu, ali je i dalje jako prisutna u mislima, sjećanjima, u nedovršenim razgovorima koji još uvijek žive u nama. Upravo tu pripada drifting. Prijateljica koja je nestala nije mrtva. Možda joj vidimo Instagram objave. Možda joj je rođendan i dalje u kalendaru. Možda znamo da živi petsto metara od nas. Ali nema je.
Dvosmisleni gubitak destabilizira živčani sustav upravo zato što ne postoji jasna granica između nade i žalovanja, nema društveno priznatog rituala i nema dopuštenja za tugu. Gubitak nikad ne završi. Tuga se zamrzne jer priča nema svog kraja.
Tome treba dodati još jedan sloj: pojam koji je uveo Kenneth Doka, kolega Pauline Boss, disenfranchised grief, ili obespravljena tuga. Radi se o tuzi koja nije prepoznata ni od okoline kao legitimna ili vrijedna podrške. Kada ti umre prijateljica, ljudi nose cvijeće. Kada ti prijateljica samo… nestane iz života, nitko ne pita kako si. Jer kako objasniti da tuguješ za vezom koja je, tehnički gledano, i dalje živa?
Tridesete: kada se sve odjednom promijenilo
Nema životnog razdoblja u kojemu se drifting češće događa nego u trećem desetljeću. Istraživanje provedeno na reprezentativnom uzorku od 4.812 Amerikanaca pokazalo je da upravo mladi, obrazovani, aktivni odrasli, oni koji prolaze kroz dramatične životne promjene, istodobno doživljavaju i visoku socijalnu dobrobit i visoku socijalnu usamljenost. Paradoks koji mnoge od nas poznaje iznutra: imaš puno toga u životu, ali osjećaš da nemaš kome nazvati.
Tridesete su desetljeće divergencije. Dok su dvadesete još imale zajednički kostur, fakultet, prve poslove, prve stanove, slične slobodne večeri, tridesete razvedu ljude po potpuno različitim životnim trasama. Jedna postane majka, druga ne. Jedna se uda, druga raskine petogodišnju vezu. Jedna prometuje, jedna se skrasi. Jedna se seli u Zagreb, druga odlazi iz njega. Zajednički kontekst koji je sve te godine bio zrak koji se dišao zajedno, najednom ga više nema.
Uz sve to, teorija privrženosti ukazuje na to da avoidantni tipovi pri prvim znakovima emotivne distance počnu povlačiti kontakt, dok anksiozni tipovi počnu pretjerano inicirati i taj nesklad sam po sebi ubrzava drifting. Paradoks koji se odvija u tišini: jedna čeka jer ne želi biti nametljiva. Druga čeka jer pretpostavlja da bi prva nazvala da joj je stalo. Obje čekaju. Nitko ne nazove.
Što kaže pop kultura i što prešućuje
Pop kultura je oduvijek imala problem s prikazivanjem ženskih prijateljstava u njihovoj punoj složenosti. Ili su prijateljice nerazdvojne zauvijek (Carrie i djevojke u Sex and the City, Rachel i Monica u Friendsima, nalik bajkama koje ne predviđaju starenje), ili se dramatično posvađaju i raziđu uz glazbenu podlogu. Drifting, ta spora, bezglasna, svakodnevna erozija, rijetko dobiva ekranizaciju jer nema što pokazati. Nije fotogeničan.
Iznimke postoje. Fleabag Phoebe Waller-Bridge ima memorabilnu scenu u kojoj glavna junakinja shvata da više ne zna što se događa u životu njene najbliže prijateljice i da ni ona sama ne zna što se događa u njenom. Nije se ništa loše dogodilo. Životi su se samo razvukli u različitim smjerovima. Film Frances Ha Noaha Baumbacha gotovo je u cijelosti posvećen tom osjećaju: nestajanju bliske prijateljice iz svakodnevice, i boli koja iz toga nastaje, a za koju nema pravog naziva.
I glazba to zna. Phoebe Bridgers pjeva o osobama koje su nekad bile sve, a sad su samo ime u kontaktu kojeg više ne otvaraš. Taylor Swift je na albumu folklore izgradila čitav imaginarni svemir oko toga što ostaje kada veza prođe i to nije samo romantična veza. To je svaka veza koja je bila intenzivna i koja je, nekom logikom s kojom se nismo složile, prestala biti.
Socijalni potpisi i ograničeni kapacitet
Istraživanja tzv. socijalnih potpisa pokazuju da naši obrasci ulaganja u odnose ostaju relativno stabilni čak i kada se konkretni ljudi u tim slotovima mijenjaju. Zamislite to ovako: svaka od nas ima mentalni kapacitet za određen broj bliskih odnosa koje aktivno njeguje. Taj kapacitet nije beskonačan. Kada u život uđe novi partner, novo dijete, nova karijera, nešto mora izaći. I uglavnom izlaze prijateljice. Ne iz zlonamjernosti. Iz puke aritmetike pažnje.
Dunbarova teorija predviđa da možemo imati do 150 poznanika, ali samo petero bliskih prijatelja. I upravo taj unutarnji krug za čije održavanje je potreban redovit kontakt, dijeljene tajne i stvarna emotivna blizina, najranjiviji je na drifting. Jer zahtijeva aktivno ulaganje. I čim obje strane prestanu ulagati pa bio to i samo kratki zastoj, veza počinje gubiti oblik.
Krivnja, sram i pitanje koje nitko ne postavlja
Drifting nije samo gubitak prijatelja. To je i gubitak određene verzije sebe, one koja je unutar tog prijateljstva bila drugačija, potpunija, slobodnija. I tu leži jedan od najtežih aspekata ovog fenomena: pitanje krivnje.
Tko je krenula udaljavati? Jesam li ja propustila neke signale? Je li ona htjela da je nazovem, a ja nisam? Jesam li ja previše promijenjena, ili je previše promijenila ona? Ta pitanja nemaju odgovore i upravo zato toliko bole.
Mnogi čekaju da prijatelj prvi javi, pretpostavljajući da ako mu je stalo, on će inicirati. Prijatelj čeka isto. Oboje se udaljavaju. To nije ravnodušnost. To je kombinacija stida, pretpostavki i tihog straha od odbijanja. Jer zovnuti nekoga s kime već godinu dana nisi razgovarala znači i riskirali, što ako je previše kasno? Što ako je čudno? Što ako se previše promijenila i više nema mjesta za tebe?
Ima li drifting kraja ili se možda može zaustaviti?
Psihologinja Pauline Boss, govoreći o dvosmislenim gubicima, naglašava da cilj nije postići zatvaranje koje nije moguće već adaptaciju. Ona predlaže šest smjernica: dati smisao gubitku, prihvatiti da kontrola nije moguća, redefinirati identitet, naviknuti se na ambivalentnost, redefinirati odnos s onim što je izgubljeno i pronaći novu nadu.
Primijenjeno na drifting: to ne znači nazvati prijateljicu i tražiti objašnjenje. Znači dopustiti sebi da žališ, bez srama i bez potrebe za razlogom. Znači prepoznati da se prijateljstvo možda nije završilo, možda samo čeka pravi trenutak da se transformira u nešto drugačije, primjerenije trenutnim životima vas dvoje.
Jer drifting nije uvijek konačan. Postoje prijateljstva koja su se potpuno ugasila, a onda se spontano obnovila godinama kasnije jer je životni kontekst opet stvorio uvjete za blizinu. I tad se to osjeti kao da se ništa nije izgubilo. Samo odgodilo.
Ime za ono što smo osjećale, a nismo znale nazvati
Možda je najvažnija stvar koju drifting zaslužuje je ime. Ne analiza, ne krivac, ne rješenje. Samo ime.
Jer kada nešto imenujemo, prestajemo misliti da smo same u tome. Prestajemo misliti da nešto ne valja s nama jer nam je žao za osobom koja nije umrla, koja nas nije povrijedila, koja možda i dalje živi u istom gradu. Prestajemo nositi tihu tugu koja nema gdje stati ni u praznik žalosti, ni u telefonski poziv utjehe.
Drifting se događa gotovo svima. Tiho, polako, bez spektakla. I ta tuga, makar bila bezimenita i nevidljiva za ostatak svijeta, stvarna je onoliko koliko je stvarna svaka druga tuga.
Dopusti sebi da je osjećaš.
FOTO: Unsplash, pexels, Dupephotos
