Slavenka Drakulić preminula je u 77. godini, samo nekoliko dana nakon što je u Frakturi objavila svoju posljednju knjigu “Zašto nisam naučila kuhati”. Vijest je pogodila hrvatsku književnu scenu na način na koji rijetko koja vijest pogodi nešto što djeluje kao trajna, gotovo geološka prisutnost. Drakulić je pisala desetljećima, na hrvatskom i engleskom, a njezini su tekstovi prevođeni na više od dvadeset jezika. Bila je novinarka prije nego što je postala spisateljica, i ta je novinarska oštrina, taj instinkt za konkretnu, opipljivu pojedinost, ostala prepoznatljiva u svemu što je poslije napisala.
Feministica prije nego što je to bilo prihvatljivo
Godine 1984. objavila je “Smrtne grijehe feminizma”, knjigu koja se danas smatra prvim feminističkim djelom u Hrvatskoj, a vjerojatno i u cijeloj istočnoj Europi. To je bio trenutak kada je feminizam u socijalističkoj Jugoslaviji službeno bio nepotreban jer je ravnopravnost spolova navodno već bila zajamčena sustavom. Drakulić je tu fikciju razotkrila iznutra, ne kroz apstraktnu teoriju nego kroz opise reda za meso, prepunih perilica, dvostrukog tereta žena koje su istovremeno bile radnice i kućanice i majke. Njezin feminizam nikada nije bio uvozni, akademski proizvod sa Zapada. Bio je domaći, mukotrpno izveden iz vlastitog iskustva i upravo zato neugodno precizan.
Tijelo kao mjesto na kojem se piše povijest
Ono što Drakulić izdvaja od mnogih njezinih suvremenika jest uporna posvećenost tijelu kao mjestu na kojem se odigrava sve ono što povijest, ideologija i politika inače apstrahiraju. U “Mramornoj koži” to je odnos kiparice i majke posredovan kožom i dodirom. U “Kao da me nema” to je tijelo žene silovane u bosanskom logoru, prikazano bez patetike i bez voajerizma, što je tada bio gotovo nemoguć balans. U “Frida ili o boli” to je tijelo Fride Kahlo, ne kao biografska kurioznost nego kao instrument boli koji se pokušava izraziti jezikom, premda jezik za to nikad nije dovoljan. Drakulić se vraćala tijelu jer je znala ono što apstraktne ideologije sustavno zaboravljaju, odnosno da se povijest ne događa narodima i sustavima, nego pojedinačnim, smrtnim, ranjivim tijelima.
Kroničarka komunizma bez nostalgije i bez karikature
Esejistička trilogija “Kako smo preživjeli”, “Balkan Express” i “Cafe Europa” učinila je Drakulić jednom od najčitanijih tumačica svakodnevice iza željezne zavjese zapadnoj publici. Pisala je o redovima, o nestašici toaletnog papira, o tome što znači živjeti u sustavu koji obećaje jednakost, a proizvodi sivilo. No njezin pogled nikad nije bio jednostavno karikaturalan niti nostalgičan. U kasnijim esejima, posebice u “Ponovo u kavani Europa”, pokazala je da podjela na Istok i Zapad nije nestala padom Berlinskog zida, nego se samo preoblikovala u nova lica, od dvostrukih standarda u kvaliteti proizvoda do trajnog osjećaja građana istočne Europe da su građani drugog reda. Ta sposobnost da prepozna nastavak nepravde ondje gdje je službena naracija već proglasila pobjedu jedna je od njezinih najvrjednijih osobina kao autorice.
Pogled na zlo bez udobne distance
U “Oni ne bi ni mrava zgazili” Drakulić je pratila suđenja u Haagu i pisala o ratnim zločincima s bivšeg jugoslavenskog prostora, pokušavajući razumjeti kako obični ljudi, susjedi, očevi, sinovi, postaju počinitelji najtežih zločina. Odbila je udobnu tezu o čudovištima koja postoje izvan nas. Umjesto toga inzistirala je na neugodnijoj istini, onoj koju je prije nje formulirala Hannah Arendt govoreći o banalnosti zla: da je sposobnost za zločin razmjerno bliska običnom čovjeku, i da je upravo ta blizina razlog za stalnu budnost, a ne za umirujuću distancu.
Zašto je danas vrijedi čitati
Drakulić je odbijala birati između politike i intime, između velike povijesti i malog, svakodnevnog života jer je znala da se jedno bez drugog ne može razumjeti. Pisala je jasnim, gotovo asketskim rečenicama, bez ukrasa koji bi zaklonili oštrinu onoga što govori, što je njezine tekstove činilo dostupnima širokoj publici a da pritom nikad nisu bili pojednostavljeni. Za čitateljice koje danas pokušavaju misliti o feminizmu, o naslijeđu socijalizma, o ratu i njegovim posljedicama, ili jednostavno o tome što znači živjeti u ženskom tijelu u ovom dijelu svijeta, njezina ostaju djela protiv kojih se i danas vrijedi mjeriti, slagati se s njima ili ne.
Posljednja knjiga, “Zašto nisam naučila kuhati”, stigla je gotovo kao posljednja poruka, kao da je i u trenutku odlaska htjela ostaviti još jedan iskren, neuljepšani uvid u vlastiti život. To je bila njezina trajna metoda. Ne skrivati se iza teorije ni iza fikcije, nego pisati iz vlastitog, konkretnog iskustva i vjerovati da je upravo to iskustvo najpouzdaniji put do univerzalnog.
