Mentalno zdravlje sve češće svodi na dijagnoze, simptome i brza rješenja, stoga je sve važnije otvoriti prostor za dublja pitanja o smislu, odgovornosti i ljudskom iskustvu patnje. Upravo tu se susreću psihijatrija i egzistencijalni pristupi poput logoterapije, ne kao suprotnosti, nego kao nadopuna koja vraća fokus na čovjeka, a ne samo na njegov problem.
U ovom razgovoru s Leom Murn dotičemo se ključnih tema suvremene psihijatrijske prakse: od razlikovanja normalne ljudske boli i stanja koja traže terapijsku intervenciju, preko izazova u radu s poremećajima ličnosti, pa sve do fenomena burnouta i moralne ozljede koji sve više pogađaju pomagačka zanimanja. Poseban naglasak stavljen je na logoterapiju i pitanje smisla, ne kao apstraktnu ideju, nego kao konkretan alat u radu s ljudima koji se nalaze u krizi, praznini ili gubitku.
Kroz iskustvo rada s pacijentima, edukacije i projekata mentalnog zdravlja, ovaj intervju donosi uvid u to što zapravo znači biti uz čovjeka u njegovim najtežim trenucima i kako terapija, kada je autentična, nadilazi tehniku i postaje susret koji mijenja.
Što vas je osobno privuklo logoterapiji i egzistencijalnoj analizi, i gdje je vidite kao posebno korisnu u psihijatrijskoj praksi?
Moja prva ljubav bila je psihoanaliza i dugo sam bila uvjerena da će to biti moj put. Međutim, rad s umirućim pacijentima je to promijenio. Jer u tim trenucima ljudi postavljaju najizravnija pitanja o životu, smrti i smislu. U pokušaju da pacijentima pomognem u pronalasku odgovora, otkrila sam egzistencijalni pristup koji je postao moja terapija izbora. Psihodinamsko razumijevanje i dalje integriram u svoj rad, ali vjerujem da svaka dobra psihoterapija u svojoj srži postaje egzistencijalna. Kada se čovjek zaista susretne sa sobom, neizbježno se otvara pitanje slobode, odnosno što će učiniti sa sobom i kako će živjeti smisleno. Logoterapija definitivno pomaže da se ne izgubimo u beskonačnoj analizi, nego usmjerava na preuzimanje odgovornosti i konkretne izbore koji su jednako bitni kao i poznavanje sebe.
U psihijatrijskoj praksi logoterapijski pristup je vrijedan jer polazi od ideje da psihička ograničenja ne oduzimaju čovjeku mogućnost da pronađe smisao, bez obzira na okolnosti ili traumu koju je proživio. To osobi može vratiti osjećaj dostojanstva i nade, bez obzira na dijagnozu.
U radu sa stresom i traumom, kako razlikujete “normalnu reakciju na teško iskustvo” od stanja koje već traži terapijsku intervenciju?
Jako je važno je razlikovati normalnu reakciju na teške događaje od stanja koje zahtijeva terapijsku intervenciju, jer se danas često medikaliziraju emocije pa se na psihijatrijski pregled dovodi osoba koja je tužna jer je izgubila supružnika ili prekinula vezu. Nije svaka patnja patologija. Postoje iskustva koja bole upravo zato što su ljudska, logično povezana s gubitkom, promjenom ili povredom. Takva patnja ne traži uklanjanje ili sediranje, nego prostor da bude proživljena. Granica između normalne reakcije i stanja koje zahtijeva terapiju ne nalazi se u samoj boli, nego u njezinu intenzitetu, trajanju i utjecaju na funkcioniranje. Kada osoba više ne može spavati, jesti ili održavati svakodnevne aktivnosti, tada patnja prelazi njezine kapacitete i potrebna je pomoć. Terapija u tom trenutku nije samo ublažavanje simptoma, nego prostor u kojem proživljeno iskustvo može dobiti oblik i smisao.
Kod poremećaja ličnosti, što vam je najvažnije u stvaranju terapijskog odnosa – i što je najteže održati kroz vrijeme?
U terapijskom odnosu ne postoji jedno pravilo koje vrijedi za sve. Ono što je najvažnije već je na neki način zapisano u strukturi ličnosti pojedinca. Terapija postaje učinkovita kada osoba dobije upravo ono što joj je najviše nedostajalo u ranijim odnosima. To su primjerice povjerenje i sigurnost kod paranoidnih obrazaca, stabilnost kod graničnih ili osjećaj istinske viđenosti kod narcističnih. Najveći izazov pritom nije samo prepoznati tu potrebu, nego izbjeći ponavljanje istih problema u odnosima koje je osoba već doživjela. Upravo zato je nužno da terapeut bude svjestan vlastitih reakcija koje se javljaju u odnosu. To mogu biti osjećaji ljutnje, bespomoćnosti, nesigurnosti, ali i privlačnost, potreba za spašavanjem, pretjerana bliskost… Te reakcije nisu prepreka terapiji, nego njezin ključni materijal. Ako ih terapeut ne prepozna, nesvjesno ponavlja isti obrazac; ako ih osvijesti i obradi, upravo tu nastaje mogućnost novog, istinski terapijskog odnosa.
Sindrom sagorijevanja: koje su “rane crvene zastavice” koje ljudi često ignoriraju dok ne bude prekasno?
Burnout rijetko dolazi naglo, već se postupno uvlači u svakodnevni život. U početku se javlja emocionalna iscrpljenost i distanca u kojoj je osoba fizički prisutna, ali psihički odsutna, a s vremenom dolazi i do pada učinkovitosti. Ono što je nekada bilo jednostavno postaje teško i zahtjevno. Ono što bi trajalo pet minuta sada traje sat vremena. Postaje teško odgovoriti na mail, uzvratiti poziv, donijeti odluku ili dovršiti najjednostavnije obaveze. Cinizam i osjećaj besmisla javljaju se kasnije, ali problem je što se rani znakovi često ignoriraju i pripisuju običnom umoru. Upravo zato je važno razvijati osjetljivost na vlastite unutarnje signale.
U logoterapiji se puno govori o smislu, kako radite sa osobom koja kaže: “Ne osjećam ništa, sve mi je prazno”?
Kada osoba kaže da ne osjeća ništa i da je sve prazno, to gotovo nikada nije stvarna praznina. Najčešće se radi o prekidu kontakta sa sobom koji je nastao kao obrambeni odgovor na preintenzivna iskustva. U tom smislu „ne osjećati“ postaje način preživljavanja. Terapija tada ne pokušava nasilno vratiti osjećaje, nego stvara siguran prostor u kojem se kontakt može postupno obnoviti. Nutrina nikada nije prazna, ona je samo nedostupna. To iznova potvrđujem u radu s klijentima koji su se naizgled činili praznima, a u terapiji su se postupno razotkrivali kao kompleksni i sposobni za smisao. Tako da terapija nije „punjenje praznine“ nego ponovno otkrivanje i uspostavljanje kontakta s onim što je oduvijek bilo tu ali je iz različitih razloga potisnuto.
Moralna ozljeda (moral injury) sve se češće spominje u pomagačkim zanimanjima – kako je prepoznati i po čemu se razlikuje od burnouta?
Moralna ozljeda sve se češće prepoznaje u pomagačkim zanimanjima i razlikuje se od burnouta po svom izvoru. Za razliku od burnouta, moralna ozljeda ne nastaje iz iscrpljenosti, nego iz etičkog konflikta. Moralna ozljeda nastaje u situacijama u kojima osoba zna što bi bilo ispravno učiniti, ali to ne može zbog ograničenja sustava, primjerice kada liječnik mora odlučiti kojem će pacijentu dati respirator, a kojemu neće. U takvim okolnostima javljaju se snažni osjećaji krivnje, srama i izdaje vlastitih vrijednosti. Psihoterapija može pomoći u obradi tih iskustava, ali ne može ukloniti njihov uzrok, zbog čega su nužne i šire, sistemske promjene.
Možete li opisati jedan primjer logoterapijske tehnike ili pitanja koje često otvara pomak kod klijenata u krizi?
U radu s osobama u krizi često koristim jednostavno pitanje koje otvara novu perspektivu: Što bi volio da si napravio kad bi gledao na ovu situaciju pred svoju smrt? Takav pogled uklanja višak vanjskih očekivanja, strahova, pritiska i dovodi osobu bliže onome što je za nju stvarno važno. A kroz logoterapiju upravo je bitno da osoba dođe u kontakt s odlukom koja je najviše u skladu s njom samom, ne nužno najlakšom ili „najispravnijom“, nego onom koja je za nju najistinitija
Projekt “Sentinel uma”: što vas je motiviralo da se uključite i koje su najveće prepreke destigmatizaciji mentalnog zdravlja kod liječnika i zdravstvenih djelatnika?
Projekt Sentinel Uma nastao je iz osobnog iskustva i potrebe koju smo prepoznale među kolegama. Suočavanje sa suicidima liječnika i svakodnevnim pritiscima struke otvorilo je pitanje mentalnog zdravlja unutar sustava koji ga često zanemaruje. Jednostavno smo vidjele potrebu na koju nije bilo odgovoreno. Najveća prepreka destigmatizaciji nije samo društvo, nego i ono što su sami liječnici internalizirali. U medicinskoj kulturi i dalje dominiraju vanjska i intelektualna postignuća, dok se emocionalni aspekt potiskuje. Mnogi liječnici pate u tišini, a nedavno istraživanje koje smo proveli pokazalo je i da često posežu za psihofarmacima bez traženja stručne pomoći. Cilj projekta je stvoriti prostor u kojem će briga o sebi postati jednako legitimna kao i briga o drugima.
Radili ste i na projektima mentalnog zdravlja adolescenata i emocionalnog zdravlja žena – koje razlike primjećujete u potrebama i jeziku podrške između tih populacija?
U radu s adolescentima ključno je izbjeći patroniziranje i moraliziranje, jer su izrazito osjetljivi na neautentičnost i brzo je detektiraju. Važno je govoriti njihovim jezikom ne kroz imitaciju, nego kroz stvarno razumijevanje njihovog svijeta, uz spremnost terapeuta da bude autentičan, pokaže vlastitu ljudskost i time postane netko kome mogu vjerovati. Ono što im je najpotrebnije jest osjećaj da netko stvarno je uz njih, da ih vidi i razumije.
S druge strane, u radu sa ženama često se pokazuje koliko je važno precizno verbalizirati njihovo unutarnje iskustvo. Kada im se emocije jasno imenuju, dolazi do prepoznavanja i olakšanja. Posebno su im važne teme krivnje, srama, pa potom i potisnute ljutnje, granica i vlastitih potreba, a shvatila sam da žene isto jako vole kada se govori o seksualnosti.
Kao edukatorica: što biste voljeli da svaki budući terapeut “uđe u praksu” s jednom jasnom unutarnjom vještinom ili stavom – i zašto baš to?
Vjerujem da nije dovoljno poznavati teoriju, nego ju je potrebno živjeti i utjeloviti. Terapija se mijenja i postaje efikasna u trenutku kada terapeut prestane djelovati isključivo iz intelekta i počne biti istinski i intuitivno prisutan u odnosu. Frankl je takav susret nazivao egzistencijalnim i smatrao ga važnijim od bilo koje tehnike. Taj susret nije moguć bez ozbiljnog osobnog rada, niti iz pozicije predrasuda, moraliziranja ili patologiziranja, nego zahtijeva otvorenost i radoznalost prema unutarnjem svijetu bez donošenja brzih sudova. To ujedno znači i da ne možemo voditi druge dalje nego što smo sami stigli. Što smo više u kontaktu s vlastitom krivnjom, agresijom, seksualnošću, slobodom ili smrtnošću, to ćemo autentičnije i sigurnije moći biti uz drugoga. Terapeut ne djeluje samo kroz ono što zna, nego kroz ono što jest. A ta razina prisutnosti je najsnažniji terapijski alat.
FOTO: Lea Murn privatna arhiva
