Postoji jedna vrsta knjiga koja te ne pušta da je čitaš mirno. Ne zato što je uzbudljiva u smislu akcije, nego zato što ti stavlja prst na nešto što si godinama vješto izbjegavao. Idiot, roman kojeg potpisuje Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1868., jedna je od takvih knjiga i čini se da je s godinama, kako prolazi više od stoljeća i pol od svog nastanka, postala samo aktualnija.
Projekt je bio smion: napisati portret istinski dobrog čovjeka. Ne junaka, ne moralnog propovjednika, nego nekoga tko je doista krotak, suosjećajan i čist, i vidjeti što će mu društvo učiniti. Dostojevski je znao koliko je to teško. Pisao je prijatelju da postoji samo jedan takav lik u svjetskoj književnosti, Krist, i da će svaki drugi pokušaj ispasti ili slab ili smiješan. Svjesno je riskirao.
Knez Miškin: čovjek koji ne zna lagati
Lav Nikolajevič Miškin vraća se u Rusiju nakon dugog liječenja u Švicarskoj od epilepsije. Siromašan, bez veza, bez igre, on ulazi u petrogradsko društvo kao stranac koji ne poznaje pravila. I upravo to ga čini opasnim.
Miškin je neugodan ne zato što je glup, naprotiv, on primjećuje sve. Neugodan je zato što govori istinu ondje gdje je pristojnost nalaže šutnju. On hvali ljude koje bi trebalo prezirati, razgovara s onima koje bi trebalo ignorirati, i odbija sudjelovati u socijalnoj performansi kojom svi ostali upravljaju svoja životi. Zovu ga idiotom, ali pravi idioti su oni koji ne vide koliko je ta igra iscrpljujuća i besmislena.
„Ljepota će spasiti svijet.”
— knez Miškin, prema Dostojevskom
Rečenica koja se citira posvuda, a rijetko se razumije u kontekstu. Miškin je ne izgovara kao trijumfalni slogan, izgovara je skoro usput, govoreći o Nastasji Filipovnoj, ženi čija je ljepota toliko intenzivna da u njoj postoji nešto gotovo kozmičko. Ali ta ljepota nije dekorativna. Ona je moralna sila ili bi to trebala biti. Roman, nažalost, ne završava trijumfom ljepote.
Nastasja Filipovna: žrtva koja odbija biti spašena
Nema kod Dostojevskog jednostavnih žena, ali Nastasja Filipovna posebno se odupire svakom sažimanju. Ona je žrtva, iskorištena od djetinjstva, prodana, obeščašćena, ali odbija ulogu patetičnog objekta samilosti. Istovremeno, sabotira vlastitu sreću s takvom dosljednošću da čitatelj postaje frustriran, a onda se srami te frustracije.
Ona zna što zaslužuje. Zna da je Miškin ne gleda prezirno nego kao jednakovrijednog čovjeka. I upravo to ne može prihvatiti, jer je cijeli život provela u sustavu koji joj je govorio suprotno. Njezina tragedija nije da nema tko da je voli nego da ne zna primiti ljubav koja je ne ponižava.
„Netko tko te tretira kao čovjeka, a ne kao objekt, to je toliko nepoznato da mora biti sumnjivo.”
U tome je Dostojevski nepodnošljivo suvremen. Koliko ljudi danas, odgojenih u disfunkciji, bježi od zdravih odnosa jer ih doživljava kao dosadne ili lažne? Nastasja Filipovna nije arhaična figura, ona je psihotip koji prepoznajemo oko sebe, možda i u sebi.
Rogožin: strast kao destrukcija
Rogožin je tamna strana iste medalje. On voli Nastasju Filipovnu intenzivno, opsesivno, smrtonosno i upravo tu ljubav Dostojevski istražuje s hladnom preciznošću. Rogožin ne želi njezinu sreću. On želi nju, kao objekt, kao dokaz vlastite vrijednosti i moći. Kad je ne može posjedovati, logična mu se posljedica čini samo jedna.
Rogožin i Miškin su, simbolički, dva lica muškosti: jedno koje voli iz ega, drugo koje voli iz čistoće. Roman ih stavlja u konstantno rivalstvo i, na kraju, u neočekivano bratstvo jer Miškin razumije Rogožina bolje nego što Rogožin razumije samog sebe. Ta scena u kojoj dvojica muškaraca sjede nad tijelom i razgovaraju do zore jedna je od najstravičnijih i najdubljih u svjetskoj književnosti.
Aglaja: inteligencija kao oklop
Aglaja Jepančina je mlada, obrazovana, briljantna i gotovo nemoguća za voljeti. Ona se zaljubi u Miškina jer u njemu vidi nekoga tko ne igra igru, a onda ga kažnjava svaki put kad se previše otkrije. Njezin ego ne dopušta joj da bude ranjiva, a ranjivost je jedino što Miškin traži od odnosa.
Njezina obitelj, majka i otac Jepančin, savršena je karikatura ruske više srednje klase; zabrinuti za reputaciju, ali ne i za suštinu; dobri ljudi koji rade loše stvari iz kukavičluka. Prepoznajemo ih odmah. Oni su svugdje.
Simbolika epilepsije: trenutak između dva svijeta
Dostojevski je i sam bolovao od epilepsije i opisao je s iznutra. Miškinovi napadaji u romanu nisu samo medicinska pojava, oni su metafora. Tik prije napada, Miškin doživljava trenutke apsolutne jasnoće, gotovo mističnog uvida u smisao svega. A onda, mrak i kaos.
To je Dostojevskijeva slika svakog pokušaja da se živi savjesno u nesavjesnom svijetu: kratki trenuci uvida, a onda pad. Ljepota koja postoji, ali ne može opstati. Dobrota koja privlači, ali i uništava onoga tko je nosi jer je previše za ovaj svijet da bi je podnio.
„Najgore je što si previše dobar. Upravo to te uništava. Previše osjećaš tuđu bol, a nisi naučio čuvati vlastitu.”
-parafraza Dostojevskog, o Miškinu
Zašto čitati danas
Danas je performativnost postala drugi jezik. Identitet se gradi za publiku, vrijednost se mjeri vidljivošću, a iskrenost se smatra naivnošću. Upravo u takvom trenutku, Miškin je udarac u solarni pleksus. On nam pokazuje kako izgleda netko tko ne laže, tko ne manipulira, tko ne kalkulira i prikazuje nam točnu cijenu koju za to plaća. Dostojevski ne idealizira tu dobrotu: ona je realna, ograničena, ponekad neučinkovita i na kraju tragična. Ali i dalje je jedino što ima smisla.
Idiot nije roman s moralnom poukom u kojoj pobijedi dobrota. To je roman koji pita kakvo je to društvo u kojemu dobrota mora izgubiti? I potom pita, tiše, opasnije, jesi li ti dio tog društva? Odgovor, naravno, ne možeš zaobići. Možeš ga samo zatvoriti s knjigom i onda polako, u tišini, shvatiti da si ga već znao.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot, prvi put objavljeno u časopisu Russki vestnik, 1868–1869.
FOTO: Unsplash, Pexels, Znanje
