Postoji jedna rečenica koju često izgovaramo, ali čije značenje može itekako varirati: „Idemo na kavu.“ Ona krije izgovor za razgovor, pomirenje, poslovni sastanak, trač, zaljubljivanje i odgađanje obaveza. Kava je sporedna, a važno je druženje. Teško je uopće zamisliti Zagreb bez takvih susreta. I to nije moderna navika, ona se u Zagrebu oblikuje već stoljećima.
No kako je sve počelo?
Od šatora do kavane
Kava se, od svog dolaska u Zagreb, prodavala i konzumirala po uzoru na Beč i njegovu kavansku kulturu. Tako se isprva prodaje iz šatora na Harmici, a jedno vrijeme su gradom kružila i mala pokretna kavotočja.
Ljubav između Zagreba i kave brzo je rasla, pa je i sama kava ubrzo dobila prostor koji će obilježiti društveni život grada – kavanu. Najstariji trag takvog zdanja potječe iz 1749. kada kavanar Leopold Dun za svoj lokal uvozi različite proizvode, uključujući kavu.
Zagrebačke su kavane uređenjem i atmosferom slijedile bečki uzor. Zato će s vremenom postati sličnije bečkim kavanama nego drugim zagrebačkim lokalima. Kavane će osvojiti srca Zagrepčana, postati glavni ures Trga te svojim blistavim i toplim interijerom mamiti svoje štićenike da se vrate u njihovo okrilje, iz dana u dan.
Jedna od prvih pravih kavana u bečkom stilu bila je Velika kavana, otvorena 1828. u prizemlju kuće obitelji Hatz, na čijem se mjestu danas nalazi hotel Dubrovnik. U svakoj šetnji gradom volim usmjeriti pogled prema tom mjestu, tražeći ostatke stare Velike kavane. Oni su ovdje, samo ih treba znati pronaći.
Jedini opipljivi ostatak Hatzove kuće je kip boga Merkura koji se nalazi na pročelju hotela Dubrovnik. Dugo nas već gleda kako jurimo, smijemo se, sastajemo sa znancima te uzimamo predah u obližnjem lokalu. Nažalost, ljudi rijetko podižu pogled. Tako čarobni odjeci prošlosti ostaju skriveni u vizurama pokraj kojih svakodnevno prolazimo.
Najbolja gradska pozornica
Ulaskom u svoje zlatno doba, zagrebačka kavana postaje društvena institucija koja s kazalištem dijeli važnu osobnost – teatralnost. Za razliku od kazališta, u kavanu se moglo navratiti gotovo u svako doba dana. Teatralnosti pridonosi to što se, unatoč intimnosti kavanskog druženja, u kavani ne može sakriti pogledima. Prostor kavane mora biti otvoren, pregledan i dobro rasvijetljen što će značiti da se u kavanu dolazi vidjeti druge goste, ali i biti viđen.
Zahvaljujući takvoj otvorenosti kavane, gosti su dolazili dotjerani, ali i znatiželjni. Naposljetku, nikada se nije znalo koji će točno posjet rezultirati scenom vrijednom prepričavanja. Mogao je to biti skandalozni ljubavni sastanak, rukopipateljni obračun između kavanskih političara, rasprava između glumca i kritičara čije pero nije bilo blagonaklonjeno predstavi ili pak gost koji juri prepričati najnoviju vijest koja je ishodište imala negdje drugdje, ali će tek u kavanskom ćaskanju dobiti novi, puniji život.
Zašto je kavana bila više od običnog lokala
Kavana se izdiže iznad ostalih gradskih lokala i zato što je zakonom propisano da svaka mora imati određen broj biljarskih stolova. To kavanu čini jedinim lokalom koji je zakonski određen igrom, a gostima omogućava da se u centru grada, u otmjenoj odjeći bave sportom.
Osim toga, kavane nude veći broj novina na domaćem i stranom jeziku, pa se tamo zalazi radi informiranja, dijeljenja mišljenja, rasprave, a ponekad i obračuna s političkim neistomišljenicima. Zahvaljujući zakonskom definiranju kavane kao lokala koji ima najveći prostor, najmanje zabrana, najveća prava i dužu satnicu, društvena i intelektualna elita ga preuzima kao svoj prostor druženja.
Konobari, kasirice i stalni gosti
Scena je bila raskošno uređena, s raskošnim lusterima i zidnim svjetiljkama, mramornim stolovima okruženim Thonetstolcimaod svijenog drva, biljarskim stolovima, vitrinama s kolačima i stotine drugih detalja. Akteri su se uigranim koracima kretali po sceni, svi odreda elegantno odjeveni.
Dio svakodnevnog posla konobara bio je puno više od posluživanja. Poznavali su navike stalnih gostiju, znali koje novine kome donijeti i kada nekoga treba ostaviti na miru. Kasirica je budno motrila blagajnu, a natkonobar vješto balansirao između stolova, pazeći da svaki gost dobije upravo ono zbog čega se iznova vraća.
Gosti pojedine kavane obično su se dijelili prema interesima i zanimanjima, pa se tako znalo u kojoj se kavani koga može pronaći. Primjerice, šahisti su voljeli zalaziti u Narodnu kavanu, poslovnjaci u Veliku, glumci u Kazališnu, novinari u Corso…
„Kavana je od svih institucija i onih potrebnih i onih nepotrebnih najnovija, nadomeštavajući u svim nijansama potrebu kluba, konverzacionih salona i budoara. Ona je sve i ništa.“ (Nikola Polić, „U kavani o kavani“).
Mjesto gdje nastaju priče
Naravno, tu su i pisci koji kavanu koriste kao mjesto idealno za promatranje sadašnjosti, mjesto na kojem ih muze nerijetko posjećuju… Piscima je svako kavansko ognjište toplo, posebice u onim hladnim danima kada se književni honorari čine sve nedostatnijima. Zahvaljujući njima, ostao nam je sačuvan najintimniji pogled kroz prozore stare zagrebačke kavane. Onaj koji nam istovremeno budi nostalgiju, ali podsjeća da se ispod blještavila kriju i sivi tonovi svakodnevnog života.
Priče o kavanama vode nas prema drugačijem pogledu prema prošlosti, onoj koja nije samo niz imena i velikih događaja, već ju odlikuju neobične situacije, osobne priče i osebujne ličnosti koji čine mozaik života jednog grada.
A danas?
Još je Tin Ujević zapisao „Danas je Zagreb drugi. Stare intimne kavane nema više.“ Užurban način života i kafići zamijenili su dugosatnu dokolicu u kavani, prožetu plejadom rasprava u oblaku duhanskog dima. Dok su neki europski gradovi uspjeli sačuvati autentičnost starih kavana, Zagreb je svoje kavanske prostore modernizirao ili napustio.
Međutim, nismo toliko različiti od starih Zagrepčana. I danas imamo omiljena mjesta za ispijanje kave, još uvijek nam se druženja u različitim gradskim lokalima odlikuju neformalnošću, spontanošću, slobodom te željom za razmjenom priča, bile one gradske ili osobne. Još uvijek volimo izdvojiti vrijeme za šetnju gradom, upijanje atmosfere i pronalazak inspiracije.
A priče o gradu? One su uvijek tu, čekaju da ih iznova otkrijemo, jednu po jednu.
Kad sljedeći put zastanete na Trgu bana Jelačića, možda ćete na trenutak zamisliti drukčiji Zagreb. Onaj u kojem se za kavanskim stolom raspravlja o novoj predstavi, u kutu piše pjesma, a konobar već zna koje novine pridošli gost očekuje.
Što dulje proučavam Zagreb, to sam sigurnija da se njegove najzanimljivije priče rijetko kriju na očitim mjestima. Uostalom, grad mi je najzanimljiviji onda kada me natjera da zastanem.
Autorica vodi tematske šetnje Zagrebom pod nazivom „Kelnerice“, kroz koje istražuje svakodnevni život grada, njegove kavane, gostione, ljude i zaboravljene priče.
TEKST: Đurđica Vitković
FOTO: Diana Štefanek, Andrea Gulić, Iva Vuković, Marina Baković
