Netko u vezi često provjerava telefon i traži potvrdu da je sve u redu. Netko drugi, čim razgovor postane iskren, odjednom ima puno posla. Oboje bi vam vjerojatno reklo da je to “samo njihova osobnost”, ali psihologija ima puno precizniji odgovor, a zove se stil vezanosti. Pojam je odavno pobjegao iz stručne literature i postao stalni vokabular svakog razgovora o vezama na društvenim mrežama, no većina ljudi zna tek natuknice, “ja sam anksiozna, on je izbjegavajući”, bez da razumije zašto se to uopće događa i, još važnije, može li se promijeniti.
Sve počinje puno prije prve veze
Teoriju vezanosti još je sredinom dvadesetog stoljeća razvio britanski psihijatar John Bowlby, promatrajući kako se dojenčad ponaša kad se roditelj udalji i vrati. Ono što je otkrio jest da djeca vrlo rano grade nešto poput unutarnjeg radnog modela odnosa, očekivanja o tome hoće li osoba o kojoj ovise biti dostupna kad zatreba pažnju ili utjehu. Ako je odgovor dosljedno bio da, dijete razvija ono što danas nazivamo sigurnim stilom vezanosti. Ako je odgovor bio nepredvidljiv, ponekad prisutan, ponekad odsutan, dijete uči da mora glasno tražiti pažnju da bi je dobilo, što u odrasloj dobi postaje anksiozni stil. Ako je odgovor bio dosljedno hladan ili odbijajući, dijete nauči da je sigurnije osloniti se samo na sebe, što se kasnije prepoznaje kao izbjegavajući stil. Dezorganizirani stil, najsloženiji od sva četiri, obično nastaje kad je upravo osoba koja bi trebala pružiti sigurnost bila i izvor straha.
Kako se to prepoznaje u praksi, a ne u teoriji
Ono što knjige rijetko objasne jest kako ovi obrasci zapravo izgledaju u svakodnevnom ponašanju. Anksiozno vezana osoba često unaprijed katastrofizira šutnju, dvije neodgovorene poruke lako protumači kao znak da veza propada, i ima potrebu za čestim, eksplicitnim potvrdama da je sve u redu. Izbjegavajuće vezana osoba, naprotiv, osjeća nelagodu čim odnos postane previše blizak, često se povlači baš u trenutku kad bi iskrenost bila najkorisnija, i emocionalnu nezavisnost doživljava kao vrlinu, a ne kao obranu. Sigurno vezana osoba uspijeva tražiti blizinu bez panike i davati prostor bez povlačenja, dok osoba s dezorganiziranim stilom često želi blizinu i boji je se u istom trenutku, pa šalje pomiješane signale koje ni sama ne razumije do kraja.
Zanimljivo je da se stil vezanosti gotovo nikad ne vidi jasnije nego u sukobu. Anksiozna osoba u svađi juri za partnerom i traži razgovor odmah, dok izbjegavajuća osoba u istom trenutku najviše želi zatvoriti vrata i imati mira, što stvara poznatu dinamiku u kojoj jedno partnerstvo osjeća da ga se progoni, a drugo da ga se guši, iako oboje samo pokušavaju zaštititi sebe na jedini način koji poznaju.
Mogu li se ovi obrasci promijeniti
Dobra vijest je da stil vezanosti nije doživotna dijagnoza, nego naučeni obrazac, a ono što je naučeno može se, uz svjestan rad i vrijeme, i preučiti. Terapeuti to nazivaju “zarađenom sigurnošću”, stanjem u kojem osoba koja nije odrasla u sigurnom okruženju, kroz terapiju, samospoznaju ili vezu s dosljedno sigurnim partnerom, postupno razvija sposobnost da traži blizinu bez panike i daje prostor bez straha od napuštanja. Proces obično počinje jednostavnim prepoznavanjem trenutka kad reagira stari obrazac, a ne stvarna situacija, recimo primijetiti da paničariš zbog neodgovorene poruke, ili da bježiš od razgovora koji te zapravo ne ugrožava.
FOTO: Pexels
