Koliko smo zapravo spremni platiti za uspjeh? I pritom nije riječ o novcu, nego o vremenu, zdravlju, odnosima i svemu onome što često stavljamo na čekanje dok pokušavamo ostvariti još jedan cilj. Upravo se tim pitanjem, među ostalim, bavi MINDFUL LEADERSHIP konferencija, koja se petu godinu zaredom održava s idejom da osobni i profesionalni razvoj ne bi trebali biti odvojeni od kvalitete života. Ovogodišnji slogan „Vodi svjesno, a ne stresno” ujedno je i poziv na preispitivanje načina na koji radimo, donosimo odluke i odnosimo se prema sebi.
Iza konferencije stoji Una Matea Rukavina, koja kroz njezinu organizaciju i sama propituje koliko je moguće živjeti vrijednosti koje zagovaramo, osobito kada nas sustignu rokovi, očekivanja i nepredviđene okolnosti. S njom smo razgovarali o tome zašto je iscrpljenost postala svojevrsni simbol uspjeha, što možemo naučiti od mlađih generacija koje sve otvorenije odbijaju kulturu pretjeranog rada i kako je čak i osobni razvoj postao još jedno područje u kojem osjećamo pritisak da moramo biti bolji.
Razgovor nas je odveo i do tema koje nadilaze poslovni svijet: od očekivanja s kojima odrastaju žene i teškoća u postavljanju granica do uspoređivanja s drugima i potrebe da vlastitu vrijednost neprestano dokazujemo. Jer svjesno vodstvo, kako ističe naša sugovornica, ne počinje upravljanjem drugima, nego sposobnošću da razumijemo i vodimo sebe.
Uspjeh se često mjeri produktivnošću, dostupnošću i brojem ostvarenih ciljeva. Jesmo li kao društvo počeli poistovjećivati uspjeh s iscrpljenošću?
Mislim da jesmo, i to puno više nego što smo spremni priznati.
Živimo u društvu u kojem je postalo gotovo normalno biti stalno zauzet. Kada nekoga pitamo kako je, često čujemo: „Nemam vremena, u ogromnoj sam gužvi.” Kao da je pretrpan raspored postao svojevrsni dokaz uspjeha, a iscrpljenost potvrda da dovoljno radimo i trudimo se.
Godinama smo učeni da se za uspjeh treba žrtvovati, da uvijek možemo još malo izdržati i da odmor dolazi tek kada završimo sve obaveze, a svi znamo da taj trenutak često nikada ne dođe jer nas uvijek iza ugla čeka još jedna obaveza.
Naravno, vjerujem u rad, trud, ambiciju i odgovornost. I sama sam osoba koja voli raditi, stvarati i postavljati si nove ciljeve. Ali mislim da je važno zapitati se što nam taj uspjeh zapravo znači ako putem izgubimo zdravlje, kvalitetne odnose i vrijeme za sebe. Za mene pravi uspjeh nije samo ono što smo postigli, nego i kako živimo dok to postižemo.
Ovogodišnja Mindful Leadership konferencija nosi poruku „Vodi svjesno, a ne stresno”. Što za tebe osobno znači svjesno vodstvo i koliko je teško primjenjivati ta načela kada se nađeš pod stvarnim pritiskom?
Za mene svjesno vodstvo prije svega znači znati voditi sebe. Biti svjestan svojih misli, emocija, reakcija i stanja u kojem se nalazimo, jer upravo iz tog stanja donosimo odluke, komuniciramo i odnosimo se prema ljudima oko sebe. Često mislimo da je vodstvo rezervirano za direktore, menadžere ili poduzetnike, ali svi mi svakodnevno vodimo sebe. Kroz odluke koje donosimo, odnose koje gradimo, način na koji brinemo o svom zdravlju i kako reagiramo u izazovnim situacijama.
Naravno da nije uvijek jednostavno primjenjivati ta načela, posebno kada se nađemo pod stvarnim pritiskom. I sama se tijekom organizacije konferencije susrećem s nepredviđenim situacijama, rokovima i odlukama koje treba donijeti u kratkom vremenu. Ali upravo tada najviše dolazi do izražaja sve ono na čemu radim tijekom godina. Naučila sam koliko je važno napraviti malu pauzu između onoga što se događa i svoje reakcije. Nekada je dovoljno nakratko se odmaknuti od situacije kako bih je mogla sagledati jasnije i odlučiti što je u tom trenutku najbolje napraviti. Za mene svjesno vodstvo ne znači imati sve pod kontrolom, nego znati voditi sebe i onda kada okolnosti nisu pod našom kontrolom. Upravo zato uvijek naglašavam da mindfulness i svjesno vodstvo nisu nešto što prakticiramo samo kada nam postane izazovno jer teško da ćemo zadržati miran um ako na tom području, kada su stvari dobre, ne radimo. To su vještine koje razvijamo svakodnevno, kako bismo ih mogli primijeniti upravo onda kada su nam najpotrebnije.
Čini se da su mlađe generacije sve manje spremne prihvatiti kulturu rada u kojoj se uspjeh podrazumijeva kao odricanje od privatnog života. Mijenjaju li se doista naši kriteriji uspjeha ili smo samo naučili drukčije govoriti o istim očekivanjima?
Vjerujem da se kriteriji uspjeha zaista mijenjaju i moram priznati da me ta promjena veseli. Primjećujem da mlađe generacije sve otvorenije preispituju način života i rada koji smo dugo smatrali normalnim. Mnogi više nisu spremni žrtvovati svoje zdravlje, obitelj i privatni život kako bi dokazali da su uspješni. Nas su od malih nogu učili da za uspjeh treba puno raditi, odricati se i izdržati, čak i onda kada nam vlastito tijelo govori da je vrijeme za predah. Kao da je iscrpljenost postala dokaz naše predanosti.
Naravno, ovdje želim napraviti jasnu razliku. Ne zagovaram izbjegavanje rada i odgovornosti uz očekivanje rezultata i plaće i sama vjerujem u rad, disciplinu, ambiciju i trud. Ali isto tako vjerujem da svoju vrijednost i predanost poslu ne trebamo dokazivati vlastitim iscrpljivanjem. Mislim da mi, nešto starije generacije, imamo puno toga naučiti od mladih. Umjesto da njihove stavove odmah proglašavamo nedostatkom radnih navika, mogli bismo se zapitati postoji li nešto u njihovom načinu razmišljanja što bi i nama pomoglo da kvalitetnije živimo. Naravno da se očekivanja i pritisci nisu promijenili preko noći. Ali mijenja se ono što smo spremni prihvatiti kao cijenu uspjeha, a to smatram važnim pomakom. Za mene pitanje više nije možemo li biti uspješni bez odricanja od sebe, nego kako stvoriti uvjete u kojima su uspjeh, zdravlje i kvalitetan privatni život jednako važni. Upravo takav način razmišljanja želimo potaknuti i kroz MINDFUL LEADERSHIP konferenciju, da uspjeh gradimo svjesno, a ne stresno.
Danas se mnogo govori o postavljanju granica, mentalnom zdravlju i brizi o sebi. No, postoji li opasnost da i osobni razvoj postane još jedna obveza, još nešto u čemu moramo biti uspješni?
Apsolutno, i mislim da se to već događa. Danas imamo toliko informacija o osobnom razvoju, zdravlju i mentalnoj dobrobiti da se vrlo lako možemo naći u situaciji u kojoj imamo osjećaj da stalno moramo nešto raditi na sebi. Trebamo meditirati, vježbati, zdravo se hraniti, dovoljno spavati, postavljati granice, razvijati emocionalnu inteligenciju… I sve su to dobre i korisne stvari, ali ako im pristupimo kao još jednoj to-do listi koju moramo savršeno odraditi, onda smo zapravo promašili poantu. Vjerujem da rad na sebi ne bi trebao biti još jedan izvor pritiska. Ne moramo svaki dan napraviti veliki pomak, usvojiti novu naviku ili biti najbolja verzija sebe. Nekada je sasvim dovoljno zastati, primijetiti kako se osjećamo i napraviti jedan mali izbor koji je dobar za nas. Upravo zato volim naglašavati da mindfulness nije samo meditacija zatvorenih očiju. Mindfulness živimo otvorenih očiju, dok razgovaramo s nekim, pijemo jutarnju kavu ili jednostavno primijetimo osmijeh osobe pokraj nas. Za to nam ne treba još jedna obaveza u rasporedu.
Mnoge žene odrastale su uz poruku da moraju biti vrijedne, odgovorne, prilagodljive i uvijek dostupne drugima. Koliko nas takvi obrasci odgoja mogu udaljiti od vlastitih potreba i kako ih početi mijenjati?
Mislim da nas takvi obrasci mogu jako udaljiti od vlastitih potreba, posebno kada godinama živimo prema očekivanjima drugih, a da se nikada ne zapitamo jesu li ona zaista u skladu s nama. To što nas je netko odgajao s uvjerenjem kako bismo trebale živjeti, ponašati se ili funkcionirati, ne znači da to mora postati i naša istina. Naši roditelji, okolina i društvo prenosili su nam vrijednosti i uvjerenja za koja su vjerovali da su ispravna, ali odrastanjem imamo priliku preispitati koliko nam ona danas odgovaraju. Jedan od načina da to prepoznamo je da obratimo pozornost na to kako se osjećamo dok nešto radimo. Donosi li nam određena odluka ili ponašanje osjećaj zadovoljstva i unutarnjeg mira ili je doživljavamo kao pritisak i obavezu koju moramo ispuniti. Taj osjećaj pritiska može biti važan signal da se zapitamo djelujemo li iz vlastitih vrijednosti ili iz očekivanja koja smo s vremenom usvojile. Promjena počinje osvještavanjem. Tek kada prepoznamo neko uvjerenje ili obrazac ponašanja, možemo početi raditi na njemu, uz pomoć različitih tehnika i malih, svakodnevnih izbora.
Ono što smatram posebno važnim je strpljenje prema sebi. Uvjerenja koja smo gradile godinama ne možemo očekivati da ćemo promijeniti preko noći. Za promjenu je potrebno vrijeme, ponavljanje i razumijevanje vlastitih reakcija. Zato vjerujem da u procesu osobnog razvoja trebamo biti nježne prema sebi. Nije cilj preko noći postati druga osoba, nego postupno prepoznati što je zaista naše, što nam više ne odgovara i kako želimo živjeti.
Često se govori da trebamo izaći iz zone komfora kako bismo napredovali. No, kako razlikovati nelagodu koja prati osobni rast od situacije u kojoj zapravo prelazimo vlastite granice?
Mislim da smo toliko puta čuli da trebamo izaći iz zone komfora da smo gotovo počeli vjerovati kako je svaka nelagoda znak da napredujemo. Osobni rast često podrazumijeva susret s nepoznatim, donošenje novih odluka i situacije u kojima se još ne osjećamo potpuno sigurno. To je prirodno. Ali važno je prepoznati razliku između izazova koji nas potiče na razvoj i situacije u kojoj se kontinuirano iscrpljujemo.
Za mene je ključno pitanje: Radim li ovo zato što zaista želim rasti ili zato što osjećam da moram nešto dokazati sebi ili drugima? Kada izlazimo iz zone komfora u skladu sa svojim vrijednostima i ciljevima, nelagoda može biti prisutna, ali iza nje postoji razlog koji nam je važan. S druge strane, kada stalno zanemarujemo vlastite potrebe, prelazimo svoje granice i ignoriramo signale koje nam tijelo šalje, vrijedi zastati i preispitati smjer kojim idemo. Upravo zato smatram da je toliko važno razvijati svjesnost o sebi. Naučiti prepoznati svoje emocije, reakcije i vlastite kapacitete. Nekada će najbolja odluka biti napraviti hrabar korak naprijed, a nekada usporiti, odmoriti se ili reći „ne”.
U svijetu društvenih mreža neprestano imamo priliku uspoređivati svoj život i postignuća s tuđima. Kako graditi vlastitu definiciju uspjeha kada smo svakodnevno izloženi tuđim verzijama idealnog života?
Prije svega, mislim da je važno osvijestiti da ničiji život nije idealan. Ono što vidimo na društvenim mrežama često je samo mali, pažljivo odabrani dio nečije svakodnevice, koji se može jako razlikovati od onoga što ta osoba zaista živi. Ali ne gledam na društvene mreže negativno. One nam mogu biti odličan izvor inspiracije i poticaj da napravimo nešto dobro za sebe. Primjerice, vidimo ženu koja redovito vježba, brine o svom zdravlju i osjeća se dobro u svom tijelu. To nas može potaknuti da se i sami pokrenemo, počnemo vježbati i usvojimo zdravije navike. Razlika je u tome što nas pokreće. Želimo li nešto promijeniti zato što je to dobro za nas ili zato što imamo osjećaj da moramo biti poput nekoga drugoga? Vjerujem da svatko od nas ima svoju definiciju uspjeha i da u uspjehu ima mjesta za sve nas. Nekome je uspjeh izgraditi veliku karijeru, nekome imati više vremena za obitelj, nekome pokrenuti vlastiti posao, a nekome pronaći ravnotežu između svega toga. Nijedna od tih definicija ne mora biti manje vrijedna od druge. Upravo je to za mene jedna od važnih poruka mindfulnessa, vratiti fokus na sebe, svoje vrijednosti, potrebe i ono što nama donosi zadovoljstvo, umjesto da stalno gledamo što i kako rade drugi.
Kada znamo što je nama važno, puno lakše možemo graditi život koji odgovara nama, umjesto pokušavati živjeti nečiju tuđu verziju idealnog života jer taj život koji netko drugi živi vjerojatno nama ne bi bio idealan kada bi do njega i došli.
Kao osoba koja stoji iza organizacije velike konferencije, sigurno se i sama susrećeš s rokovima, nepredviđenim situacijama i visokim očekivanjima. Jesi li tijekom tog procesa morala naučiti neku važnu lekciju o kontroli, perfekcionizmu ili vlastitim granicama?
Apsolutno! Mislim da me upravo organizacija prve MINDFUL LEADERSHIP konferencije naučila nekim od najvažnijih lekcija o sebi. Kada organizirate događaj u koji ulažete toliko vremena, energije i ljubavi, prirodno je da želite da sve bude baš onako kako ste zamislili. I sama sam u početku imala potrebu držati što više stvari pod kontrolom, a onda sam vrlo brzo shvatila da, koliko god dobro nešto isplanirali, uvijek postoje situacije koje jednostavno ne možemo predvidjeti. Ono što sam s vremenom naučila je da ne moram imati kontrolu nad svakom situacijom, ali mogu birati kako ću na nju odgovoriti. Nekada je dovoljno nakratko se odmaknuti, sagledati stvari iz druge perspektive i prihvatiti da nešto može ispasti drugačije od planiranog, a da to ne znači da će biti lošije. Naučila sam i koliko je važno imati povjerenja u svoj tim. Organizacija konferencije nije posao jedne osobe i upravo zato smatram da dobar lider ne treba sve raditi sam, nego znati okupiti ljude, vjerovati im i omogućiti im da daju najbolje od sebe. Danas mi je puno važnije kako ćemo se moj tim i ja osjećati dok stvaramo konferenciju, nego hoće li baš svaki detalj biti onakav kakvim sam ga prvotno zamislila. Kakvog bi smisla imalo organizirati konferenciju koja promiče svjesno, a ne stresno vodstvo, a pritom sebe i svoj tim ne voditi na taj način?
Vrijednosti koje zastupamo trebaju se vidjeti i u načinu na koji radimo, a ne samo u onome što govorimo na pozornici.
Mindful Leadership konferencija održava se petu godinu zaredom. Što si tijekom tih godina naučila o ljudima koji dolaze na konferenciju? Koje se potrebe, strahovi ili izazovi najčešće ponavljaju?
Ono što sam tijekom svih ovih godina naučila je da, bez obzira na to koliko smo različiti, koliko godina imamo ili čime se bavimo, svi na neki način tražimo isto, želimo kvalitetnije živjeti, bolje razumjeti sebe i osjećati se dobro u vlastitom životu.
Ljudi dolaze s različitim izazovima. Netko želi naučiti bolje komunicirati, netko postaviti granice, netko se kvalitetnije nositi sa svakodnevnim pritiscima, a netko jednostavno želi pronaći više vremena za sebe. Vjerujem da se iza mnogih tih izazova krije jedno puno važnije pitanje, koliko zapravo volimo, cijenimo i poštujemo sebe?
Kada zaista poštujemo sebe, počinjemo drugačije donositi odluke. Lakše prepoznajemo što nam odgovara, a što ne, učimo postavljati granice i prestajemo pristajati na ono što nije u skladu s našim vrijednostima. To ne znači da će svi strahovi nestati ili da će život odjednom postati jednostavan, nego da ćemo kroz izazove prolaziti s više povjerenja u sebe. Ono što me posebno veseli je vidjeti koliko ljudi dolazi na konferenciju upravo zato što su odlučili napraviti nešto dobro za sebe. Za mene je već ta odluka važan početak.
Ovogodišnji program povezuje teme mentalnog zdravlja, emocionalne otpornosti, odnosa i svjesnog vodstva. Postoji li tema ili razgovor kojem se osobno posebno veseliš i zašto?
Iskreno, svim se temama jako veselim! Kada biste mi rekli da moram odabrati samo jedno predavanje na kojem ću biti, mislim da to jednostavno ne bih mogla. 😊 Na MINDFUL LEADERSHIP konferenciji okupljamo stručnjake iz različitih područja koja su važna za kvalitetu našeg života, od mindfulnessa i zdravlja do odnosa, komunikacije i poslovnog svijeta. Svaka tema donosi nešto vrijedno i vjerujem da svatko može pronaći nešto što mu je upravo u ovom trenutku potrebno. Ipak, ako baš moram nekoga izdvojiti, posebno se veselim uvodnom predavanju Brucea Yerkovicha „Snaga svjesnosti u vremenu distrakcije”. Živimo u vremenu u kojem nam je pažnja neprestano usmjerena na stotine različitih stvari, a sve rjeđe zastanemo i zapitamo se koliko smo zapravo prisutni u vlastitom životu. Vjerujem da će upravo ovo predavanje već na samom početku sudionicima otvoriti neka važna pitanja, ali i ponuditi odgovore koje mogu povezati sa svojim životom. A ono što me posebno veseli je da će ljudi već nakon prvog predavanja imati toliko toga za ponijeti sa sobom, a konferencija će tek početi!
Jedan od najvećih izazova inspirativnih događanja jest pretvoriti motivaciju u stvarnu promjenu. Što bi voljela da sudionici konferencije počnu raditi drugačije već prvoga ponedjeljka nakon njezina završetka?
Voljela bih da taj ponedjeljak započnu s jednim jednostavnim pitanjem: „Što danas mogu napraviti drugačije, a da je dobro za mene?” Ne očekujem da nakon konferencije ljudi preko noći promijene svoj život, niti je to njezina svrha. Želim da počnu primjećivati male stvari koje u svakodnevnoj žurbi često radimo automatski. Da tijekom jutarnje kave zaista uživaju u tih nekoliko minuta, da u izazovnom razgovoru zastanu prije nego što odgovore, da prepoznaju kada im je potreban predah ili naprave jedan mali izbor kojim će bolje brinuti o sebi. Vjerujem da je motivacija odličan početni poticaj, ali ona dolazi i prolazi. Ono što nam pomaže da nastavimo je razumijevanje vlastitog razloga za promjenu i stvaranje navika koje možemo održati.
Upravo zato na konferenciji toliko naglašavamo konkretna znanja i tehnike koje sudionici mogu primijeniti odmah, bez čekanja idealnog trenutka ili savršenih okolnosti. Ako svatko od njih već prvog ponedjeljka napravi barem jedan svjestan izbor koji je dobar za njega, a zatim ga nastavi njegovati i sljedećih dana, smatrat ću da smo napravili nešto zaista vrijedno. Cilj MINDFUL LEADERSHIP konferencije nije promijeniti samo jedan dan u godini, nego način na koji živimo sve ostale dane.
I za kraj, kada bi morala izdvojiti jednu stvar koju bi voljela da tvoja generacija prestane smatrati mjerilom uspjeha, što bi to bilo?
Definitivno bih voljela da prestanemo smatrati stalnu zauzetost i nedostatak vremena za sebe mjerilom uspjeha. Koliko puta čujemo, a i sami izgovorimo: „Nemam vremena za sebe”? Voljela bih da kao društvo naučimo više voljeti i poštovati sebe, staviti svoje zdravlje i potrebe među prioritete, bez osjećaja krivnje i bez preuzimanja uloge žrtve. Da prestanemo tražiti razloge zašto nešto ne možemo i počnemo razmišljati o tome što možemo napraviti za sebe. Primjerice, odvojiti jedan vikend za dolazak na MINDFUL LEADERSHIP konferenciju ne znači oduzeti vrijeme obitelji, partneru ili prijateljima niti propustiti još jedan dogovoreni ručak. To znači svjesno odlučiti posvetiti jedan dan svom razvoju, zdravlju i kvaliteti života.
Kada brinemo o sebi, ne činimo nešto dobro samo za sebe. Time stvaramo bolje temelje za odnose s partnerima, obitelji, prijateljima i ljudima s kojima svakodnevno radimo. Željela bih da prestanemo biti ponosni na to koliko malo vremena imamo za sebe i počnemo biti ponosni na to koliko kvalitetno živimo.Za mene je upravo to uspjeh, znati voditi sebe svjesno, a ne stresno.
