Samostalni život za neke je žene svjestan izbor, za druge posljedica razvoda, gubitka partnera ili okolnosti koje nisu planirale. I premda gotovo svako treće kućanstvo u Hrvatskoj čini samo jedna osoba, žena koja živi sama i dalje se nerijetko suočava s pitanjima o partneru, obitelji i budućnosti. Zašto se njezina samostalnost još uvijek promatra kao privremeno stanje koje treba promijeniti?
Žena od 35 godina živi sama. Ima posao, prijatelje, interese i svakodnevicu koju je organizirala prema vlastitim potrebama. Možda želi partnera, možda ga ne traži. Možda je izašla iz dugogodišnje veze, a možda nikada nije poželjela zajednički život. Ništa od toga ne govori mnogo o tome koliko je zadovoljna svojim životom.
Ipak, dovoljno je da za obiteljskim ručkom kaže kako živi sama pa da razgovor prije ili poslije skrene prema njezinu ljubavnom statusu. Ima li nekoga? Planira li se skrasiti? Nije li joj teško stalno biti samoj?
Iza takvih pitanja često stoji dobronamjerna znatiželja, ali i duboko ukorijenjena pretpostavka da je partnerski odnos očekivani nastavak odraslog života. Osobito ženskog.
Muškarac koji živi sam može biti percipiran kao neovisan, usmjeren na karijeru ili jednostavno netko tko uživa u svojoj slobodi. Ženina samostalnost, s druge strane, još se uvijek može tumačiti kao prijelazno razdoblje, posljedica previsokih kriterija ili znak da nešto u njezinu životu nije uspjelo.
No što nam o takvim predrasudama govore stvarni podaci, a što iskustva žena koje su odlučile, ili su se našle u situaciji, živjeti izvan tradicionalnog modela obitelji?
Samačka kućanstva više nisu iznimka
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz Popisa stanovništva 2021., samačka kućanstva čine 27,8 posto svih kućanstava u Hrvatskoj. Usporedbe radi, 1953. njihov je udio bio 14,1 posto. Drugim riječima, gotovo svako treće hrvatsko kućanstvo danas, prema posljednjem popisu, čini samo jedna osoba.
Slične promjene bilježe se i u Europskoj uniji. Eurostatovi podaci za 2025. pokazuju da je u EU bilo 76,1 milijun kućanstava koja čini jedna odrasla osoba bez djece. Broj takvih kućanstava povećao se za 19,2 posto u odnosu na 2016. godinu.
Ipak, statistika sama po sebi ne otkriva razloge zbog kojih ljudi žive sami. Neki su tako odlučili, drugi su izgubili partnera, razveli se ili se privremeno nalaze između dviju životnih faza.
U Hrvatskoj je posebno važna dobna dimenzija. Podaci Popisa 2021., navedeni u Strategiji demografske revitalizacije Republike Hrvatske, pokazuju da među ženama koje žive same prevladavaju one starije od 65 godina. One čine 62 posto žena u samačkim kućanstvima.
Zato bi bilo pogrešno rast broja samačkih kućanstava pripisati isključivo emancipaciji ili navodnom odbacivanju braka među mlađim generacijama.
No promjene u strukturi kućanstava ipak otvaraju pitanje koliko su naše društvene predodžbe o uspješnom životu usklađene sa stvarnošću.
Zašto se samostalna žena još uvijek mora opravdavati?
Ženska samostalnost kroz povijest nije bila samo pitanje osobnih preferencija, nego i ekonomskih mogućnosti.
Pristup obrazovanju, zaposlenju, vlastitim prihodima i imovini postupno je omogućio ženama da izgrade život koji ne ovisi nužno o braku.
Međutim, društvena očekivanja nisu se mijenjala istom brzinom.
U tradicionalnom poimanju ženskog životnog puta partnerstvo i majčinstvo često su predstavljani kao ključne etape osobnog ostvarenja. Obrazovanje i karijera mogli su biti važni, ali nisu uvijek bili dovoljni da žena bude prepoznata kao osoba koja je ostvarila društveno očekivani životni scenarij.
Odjek takvog razmišljanja prepoznajemo i danas.
Ženu bez partnera ponekad se opisuje kao previše izbirljivu, previše samostalnu ili previše usmjerenu na posao. Kao da njezina neovisnost zahtijeva objašnjenje, dok se želja za brakom i obitelji smatra samorazumljivom.
Takve predrasude nisu tek dojam. Istraživanje objavljeno 2024. u znanstvenom časopisu Current Psychology bavilo se stereotipima o samcima i pokazalo da način na koji drugi procjenjuju osobu bez partnera može ovisiti o razlozima njezina samačkog statusa. Drugim riječima, ni samački život nije društveno neutralna kategorija.
Pritom je važno naglasiti da žena koja živi sama nije nužno žena bez partnera. Može biti u vezi, ali ne dijeliti kućanstvo. Može imati djecu koja žive drugdje ili njegovati bliske odnose izvan tradicionalne obiteljske strukture.
I upravo je ta raznolikost možda najveći izazov uvriježenoj predodžbi da postoji jedan ispravan način života.
Zanimljivo istraživanje: Jesu li žene bez partnera zadovoljnije nego što pretpostavljamo?
Istraživanje psihologa Elaine Hoan i Geoffa MacDonalda sa Sveučilišta u Torontu, objavljeno 2024. godine u časopisu Social Psychological and Personality Science, donosi zanimljiv pogled na iskustvo samačkog života.
Na uzorku od 5941 osobe bez partnera istraživači su uspoređivali zadovoljstvo životom, ljubavnim statusom, seksualnim životom i želju za partnerom.
Rezultati su pokazali da su žene bez partnera u prosjeku iskazivale veće zadovoljstvo svojim ljubavnim statusom i životom od muškaraca bez partnera. Također su iskazivale manju želju za pronalaskom partnera.
To, naravno, ne znači da su sve žene bez partnera sretnije, niti da brak ili partnerski odnosi umanjuju kvalitetu života. Istraživanje je promatralo osobe bez partnera, a ne isključivo one koje žive same, te ne dokazuje da samački status uzrokuje veće zadovoljstvo.
No rezultati dovode u pitanje pretpostavku da je odsutnost partnera sama po sebi pokazatelj nezadovoljstva.
Možda je razlog društvenoj nelagodi koju izaziva samostalna žena upravo taj što njezina svakodnevica pokazuje da partnerski odnos može biti želja, a ne nužnost.
Sloboda ima i svoju cijenu
Romantizirati život žene koja živi sama bilo bi jednako površno kao prikazivati ga neuspjehom.
Samostalan život može značiti slobodu donošenja odluka, privatnost, mir i mogućnost organiziranja vremena bez svakodnevnih kompromisa. Nitko ne određuje kada će se večerati, kako će se urediti stan ili na što će se potrošiti slobodan vikend.
No ista ta samostalnost podrazumijeva i odgovornost koju nije moguće podijeliti.
Troškovi stanovanja, režije, kvarovi u kućanstvu, bolest i nepredviđene situacije često ostaju isključivo na jednoj osobi.
Posebno je važno pitanje stanovanja. U gradovima u kojima su najamnine visoke, a dostupnost nekretnina ograničena, mogućnost samostalnog života nerijetko je financijski privilegij.
Osoba koja živi sama uglavnom nema mogućnost dijeljenja fiksnih troškova kućanstva. Ono što je za par zajednički izdatak, za nju je osobna odgovornost.
Zbog toga samostalan život nije uvijek ni slobodno odabran. Neke žene željele bi živjeti s partnerom, druge s prijateljima ili članovima obitelji, ali im okolnosti to ne omogućuju. Jednako tako, neke bi željele živjeti same, no nemaju financijske preduvjete.
Govoriti o ženskoj neovisnosti bez razgovora o ekonomskoj sigurnosti značilo bi zanemariti važan dio stvarnosti.
Biti sam nije isto što i biti usamljen
Jedna od najčešćih pretpostavki o osobama koje žive same jest da su usamljene.
Međutim, samački život, društvena izolacija i usamljenost tri su različita pojma.
Svjetska zdravstvena organizacija definira usamljenost kao neugodan subjektivni osjećaj koji nastaje kada postoji nesklad između društvenih odnosa koje imamo i onih koje želimo. Društvena izolacija, s druge strane, odnosi se na objektivan nedostatak društvenih kontakata i odnosa. To znači da žena može živjeti sama, imati bogat društveni život i osjećati se povezano s drugima. Jednako tako, može živjeti s partnerom ili obitelji, a osjećati duboku emocionalnu usamljenost. Bliskost, naime, ne proizlazi automatski iz dijeljenja životnog prostora.
Ipak, ne treba zanemariti ni teškoće onih koji žive sami protiv svoje volje. Gubitak partnera, prekid dugogodišnje veze ili odsutnost bliskih odnosa mogu povećati osjećaj osamljenosti. Dugotrajna društvena izolacija i usamljenost povezane su i s ozbiljnim zdravstvenim rizicima, na što upozorava izvješće Svjetske zdravstvene organizacije iz 2025. godine.
Zato problem nije u pitanju živimo li sami, nego imamo li odnose koji nam pružaju pripadnost, podršku i osjećaj bliskosti.
Zašto ženu koja živi sama često doživljavamo kao nedovršenu priču?
U filmovima, serijama i popularnoj književnosti ženski likovi dugo su bili oblikovani oko potrage za ljubavlju.
Čak i kada je protagonistica bila uspješna, obrazovana i financijski neovisna, njezina je priča često dobivala emocionalni završetak tek pronalaskom partnera.
Romantična veza tako nije bila samo jedan od mogućih dijelova života, nego potvrda da je junakinja napokon pronašla sreću.
Takvi narativi nisu bezazleni jer utječu na način na koji zamišljamo vlastitu budućnost. Ako se određeni životni scenarij neprestano prikazuje kao poželjan završetak, svi ostali lako mogu djelovati kao nedovršene verzije iste priče.
To se osobito odnosi na žene koje su prošle dob u kojoj društvo očekuje brak i djecu.
Njihove odluke često se tumače kroz ono što nemaju, umjesto kroz ono što jesu.
Uspješna karijera, prijateljstva, financijska sigurnost, kreativnost, putovanja, društveni angažman i emocionalna zrelost pritom se mogu promatrati kao sporedna postignuća u odnosu na pitanje partnerskog statusa.
No zanimljivo je koliko rijetko istu znatiželju pokazujemo prema kvaliteti postojećih odnosa. Ženu u braku znatno ćemo rjeđe pitati je li zadovoljna, ima li dovoljno osobnog prostora ili koliko se slobodno osjeća u svakodnevici.
Kao da je samo postojanje veze dovoljan dokaz životne ispunjenosti.
Ne mora svaka žena željeti isti život
Rasprava o ženama koje žive same često završava nepotrebnom podjelom između onih koje biraju slobodu i onih koje biraju obitelj.
No takva suprotstavljenost zanemaruje činjenicu da se ljudske potrebe i želje mogu mijenjati tijekom života.
Žena može u tridesetima uživati u samostalnosti, u četrdesetima poželjeti zajednički život, a nakon razvoda ponovno otkriti zadovoljstvo vlastitim prostorom.
Može željeti djecu bez braka, brak bez djece ili odnos u kojem partneri ne dijele adresu.
Može biti sretna sama, ali istodobno otvorena za ljubav.
I može biti nezadovoljna svojim okolnostima bez potrebe da ih drugi proglašavaju njezinim osobnim neuspjehom.
Stvarna sloboda nije u tome da svi odaberemo samostalan život, nego u tome da različite životne odluke prestanemo vrednovati prema jedinstvenom društvenom obrascu. Emancipacija ne bi trebala značiti zamjenu jednog očekivanja drugim.
Možda bismo trebali prestati pitati žene zašto žive same
Kada ženu pitamo zašto živi sama, pitanje naizgled može biti sasvim nevino. No njegov podtekst često otkriva da njezinu životnu situaciju doživljavamo kao nešto što zahtijeva objašnjenje.
Rijetko ćemo osobu koja živi s partnerom upitati zašto je odlučila tako živjeti. Njezin se izbor podrazumijeva.
Zato bi možda bilo korisnije promijeniti samu perspektivu.
Umjesto da pitamo zašto neka žena nema partnera ili s kim planira provesti budućnost, mogli bismo pokazati zanimanje za ono što već čini njezin život: odnose koje njeguje, posao kojim se bavi, planove koje ostvaruje i stvari koje je vesele.
Nekim će ženama najveća sreća biti u braku i obitelji, drugima u samostalnom životu, a mnogima u kombinaciji različitih iskustava tijekom godina.
Nijedan od tih izbora ne jamči sreću, kao što nijedan sam po sebi ne znači neuspjeh.
Možda ćemo znati da smo doista prihvatili žensku samostalnost onoga trenutka kada žena koja živi sama prestane biti tema rasprave. I jednostavno postane žena koja živi svoj život.
FOTO: Unsplash, Pexels
