Prošlog vikenda sam brojala koliko majica imam u ormaru koje nisam obukla cijelu godinu. Stala sam na sedamnaest. Sedamnaest majica koje čekaju neku verziju mene koja se, ruku na srce, nikada neće pojaviti. Negdje između tog brojanja i grižnje savjesti, sjetila sam se da na Netflixu još stoji “The Minimalists: Less Is Now”. I bio je. Ne govori o pospremanju doma. Govori o jednom mnogo neugodnijem pitanju, a ono glasi: “koliko nam je zapravo potrebno da bismo živjeli dobro”?
O čemu je riječ
Film prati Joshuu Fieldsa Millburna i Ryana Nicodemusa, američki dvojac poznat kao The Minimalists, koji su od osobnih kriza, korporativnog sagorijevanja i preispitivanja potrošačkog života napravili cijeli pokret. Ideja nije nova, ali u ovom trenutku zvuči gotovo radikalno: možda problem nije što imamo premalo. Možda je problem što imamo previše.
I odmah da raščistimo jednu uobičajenu zabludu, ovo nije film o dizajnerski praznim bijelim stanovima i ljudima koji se hvale da posjeduju trideset predmeta. To je estetika, ne minimalizam. Pravi minimalizam, onaj o kojem ovaj film zapravo govori, vraća se na mnogo važnije pitanje, a riječ je o pitanju namjere.
Millburn i Nicodemus pričaju o godinama u kojima su imali sve što bi, prema društvenoj definiciji uspjeha, trebalo značiti dobre plaće, karijere, stanove, gomilu stvari. I nisu bili sretni. Tu zapravo počinje ono najzanimljivije u filmu. Ne u ormaru. Ne u kutijama za doniranje. Nego u trenutku kad shvatiš da ti stvari koje si kupovala da bi se osjećala bolje, više ne mogu objasniti zašto se osjećaš prazno.
Pa film tako i nije samo poziv na čišćenje stana. Poziv je na čišćenje odnosa prema životu, novcu, kupnji, vlastitoj slici uspjeha, prema svemu što zadržavamo iz straha, navike, nostalgije, ili zato što vjerujemo da ćemo jednog dana postati osoba kojoj će to sve trebati.
Zašto ga baš sada vrijedi pogledati
Notifikacije, reklame, filmovi i serije, često nas uvjeravaju kako će nam baš nove stvari i nagrađivađe sebe “sitnicama” pomoći da se osjećamo bolje.
Umorni smo? Treba nam novi suplement, nova rutina, novi gadget. Nesigurni smo? Treba nam nova odjeća. Usamljeni? Novi sadržaj za skrolanje. Dosadno nam je? Nova kupnja. Osjećamo da nismo dovoljno uspješni? Treba nam vidljiviji dokaz da jesmo.
Film tu logiku okreće naglavačke. Ne tvrdi da su stvari same po sebi loše, ne moralizira nad ljudima koji vole modu, knjige, kozmetiku, lijep dom. Poanta nije asketizam. Poanta je jedno pitanje: “služi li ovo meni, ili ja služim tome”?
To je pitanje zbog kojeg ovaj dokumentarac vrijedi pogledati. Minimalizam, u svojoj najboljoj verziji, nije odricanje od života nego odricanje od viška koji nam taj život zaklanja.
Zašto je tema toliko pogodila milijune ljudi
Minimalizam nije postao popularan zato što su ljudi odjednom zamrzili stvari. Postao je popularan zato što su ljudi zatrpani stvarima, informacijama, izborima, očekivanjima i traže izlaz.
Brojke to potvrđuju. Raniji dokumentarac The Minimalistsa, “Minimalism”, nakon godina na Netflixu objavljen je i na YouTubeu, gdje je sam po sebi dosegnuo oko 15 milijuna pregleda, a tijekom sedam godina na Netflixu, prema navodima samih autora, premašio je 80 milijuna pregleda. To nisu samo brojke o popularnosti jednog filma. To su brojke o kolektivnom umoru.
Ljudi nisu klikali jer ih zanima koliko netko ima majica u ormaru. Klikali su jer osjećaju da nešto u suvremenom načinu života ne štima. Da kupujemo sve više, a osjećamo sve manje. Da imamo sve više opcija, a sve manje mira. Minimalizam je zato postao privlačan jer nudi jasnoću.
Film koji je stigao u pravom trenutku
“Less Is Now” objavljen je na Netflixu 1. siječnja 2021., u trenutku kad je svijet već bio dobrano promijenjen pandemijom, zatvaranjima i radom od kuće. Odjednom su ljudi počeli drugačije gledati vlastite domove. Ono što je prije bio samo nered, postalo je svakodnevno okruženje iz kojega se nema kamo pobjeći.
Kad se svijet smanjio na nekoliko prostorija, postalo je jasnije koliko toga u tim prostorijama zapravo ne služi ničemu.
Minimalizam nije praznina, nego izbor
Najveća vrijednost filma je u tome što minimalizam ne prikazuje kao hladnu, sterilnu disciplinu, nego kao alat. Ne cilj već sredstvo.
Ne znači da moramo baciti knjige, uspomene, odjeću, sve ono što čini dom toplim i osobnim. Problem nisu stvari koje volimo. Problem su stvari koje držimo iz krivih razloga.
Odjeća za tijelo koje više nemamo. Pokloni koje ne volimo, ali nas je sram maknuti. Uređaji koje ne koristimo. Papiri koje se bojimo baciti. Predmeti iz prošlih verzija sebe. Ambicije koje više nisu naše. Obaveze na koje smo pristale jer nismo znale reći ne.
U tom smislu, ovo nije film o stvarima već o granicama.
Zašto nas toliko pogađa odnos prema stvarima
Stvari nikad nisu samo stvari. Često su zamjena za sigurnost, status, pripadanje, kontrolu ili identitet. Kupujemo kad želimo osjetiti promjenu. Čuvamo kad se bojimo gubitka. Gomilamo kad ne znamo što nam stvarno nedostaje.
Zato je razvrstavanje stvari ponekad emocionalno teže nego što izgleda. Nije teško baciti staru majicu jer je majica bitna, teško je jer je vezana uz neku verziju nas, neku osobu, neki period, neku nadu. Minimalizam nas ne suočava samo s viškom predmeta. Suočava nas s viškom značenja koje smo u njih spremile.
Za koga je ovaj film
Za sve kojima je život postao preglasan. Za one koje stalno nešto kupuju, a rijetko se osjećaju zadovoljnije. Za one s punim ormarom i osjećajem da nemaju što odjenuti. Za one koje osjećaju krivnju kad nešto bace. Za one umorne od uspoređivanja.
Ali i za one koje već znaju da problem nije samo u prostoru — nego u tempu, u kalendaru, u mobitelu, u potrebi da stalno budemo dostupne, produktivne, informirane i zanimljive.
Minimalizam, kako ga film predstavlja, ne počinje pitanjem “što mogu baciti?”, nego “što želim sačuvati?”.
Zašto ga pogledati baš sada
Zato što “manje” danas više nije estetska poza. Postalo je pitanje mentalnog zdravlja.
Živimo u vremenu u kojem je pažnja postala roba, a naš mir je stalno na tržištu. Netko ga pokušava kupiti našim klikom, kupnjom ili osjećajem da nismo dovoljne. U takvom svijetu minimalizam nije bijeg od stvarnosti. Može biti oblik otpora.
Ne mora svatko postati minimalist. Ali svatko bi barem jednom trebao zastati i pitati se: koliko toga u mom životu zauzima prostor, a ne daje vrijednost?
Zato vrijedi pogledati “The Minimalists: Less Is Now”. Ne zato što će vam promijeniti život u sat vremena, takva obećanja su obično samo još jedan oblik prodaje. Vrijedi ga pogledati jer može otvoriti malu, neugodnu, ali važnu pukotinu u svakodnevici.
Možda nakon njega nećete baciti pola ormara. Ali možda ćete sljedeći put prije kupnje zastati. Možda ćete lakše reći ne. Možda ćete shvatiti da dom nije skladište svih verzija sebe koje ste nekad bile ili biste mogle postati.
Možda ćete, prvi put nakon dugo vremena, poželjeti manje. Ne manje života. Nego manje svega što vam stoji na putu do njega.
FOTO: Screenshot
