Svi mi na putovanju imamo omiljene načine upoznavanja nekog mjesta i njegove kulture. Moj omiljeni način otkrivanja je zapravo onaj koji prakticiram i kod kuće – landranje. Zadovoljstvo pronalazim negdje između onog lutanja koje je vođeno osjećajem da baš na određenom mjestu treba skrenuti, zaviriti ili zastati te popisa lokacija koje jednostavno moram vidjeti i doživjeti.
Malta mi je velikodušno dozvolila da otkrijem njezine brojne čari, ali jedna od upečatljivijih postaja bila je važna stavka plana puta. Budući da su moje gradske ture većim dijelom posvećene kavanskoj kulturi, posjet kavani Cordina u Valletti bio je nužan, čak i neizbježan.
Priča o Cordini započinje u Bormli (Cospicua) 1837., i to kao slatka priča jer je današnja kavana nastala iz slastičarnice. U Vallettu se preselila 1944., gdje je i ostala do danas. Već ulazak u kavanu odaje počast početku ove povijesne priče, jer pogled prvo zastaje na vitrinama s različitim slasticama.
U Cordinu je nemoguće ući i jednostavno odšetati do stola. Ambijent će vas natjerati da tu „šetnju“ što je više moguće produžite. Teško je odlučiti želite li pogled usmjeriti na detalje i masivnost drvenog šanka ili mu dozvoliti da pobjegne u visine, prema zaobljenom i oslikanom stropu. Zapravo, gdje god da pogledate, otkrit ćete neki detalj koji je vrijedan pažljivog proučavanja, bilo da je riječ o pozlaćenim štukaturama, kristalnim lusterima, raskošnom mramornom podu ili ukrasima na vitrinama. To je priča koja vas svojim nitima vuče u prošlost, ali i zadržava u sadašnjem trenutku.
Iako se ponegdje može pronaći inventar koji ne pripada povijesnom ambijentu ove kavane (poput plastičnih stolaca u određenim prostorijama), Cordina je uspjela zadržati svoju autentičnost te posjetitelje uspješno vraća u vrijeme vladavine elegancije, kavanskog politiziranja i uglađenog udvaranja. Popularna je među turistima, ali je i mjesto na koje lokalci vole zalaziti i koje osjećaju kao dio baštine svog grada. I to je ono najvažnije, jer što je kavana ako ne osjećaj koji se uvlači u svaki milimetar tijela i mami nas da mu ostanemo vjerni?
Upijajući ambijent, žamor i okuse Cordine, neizbježno mi je um odlutao prema stanovitom prizemlju zgrade na križanju Gundulićeve ulice i Ilice, onom koje je u memoriji grada i njegovih stanovnika ostalo trajno zabilježeno kao mjesto gdje je bila kavana Corso.
I nije slučajno da me baš Corso, od svih nekadašnjih i sadašnjih kavana, dozivao. Mjesecima se već može zamijetiti suptilno uzbuđenje zbog obnovljenog izgleda vanjštine zgrade, ali i zbog indicija da će se prizemlju vratiti prvotna namjena. Iz šetnji kavanskim pričama koje vodim razabirem da je baš ova kavana ostala gradska miljenica iako su njezina vrata već dugo zatvorena. Naravno, svatko ima i svoje ideje o tome kako bi obnovljen prostor kavane trebao izgledati, ali svi priželjkujemo povratak tog određenog osjećaja koji povezujemo s kavanom.
Zagreb se rado ponosi svojom kavanskom tradicijom, ali je gotovo i ne pokazuje u prostoru jer je veza s nekadašnjim kavanama mahom ostala sačuvana u adresi i imenu. Današnji lokali imaju vlastiti karakter i vrijednost, no biti na povijesnoj adresi nije isto što i biti povijesna kavana. Ako izgubimo iskustvo prostora, jesmo li doista sačuvali baštinu?
Zato Corso predstavlja idealnu priliku da se iskupimo gradu jer, za razliku od Beča, Venecije, pa čak i Vallette, mi nismo uspjeli očuvati kontinuitet prave zagrebačke kavane.
Priželjkujem da nam se Corso uistinu vrati, po mogućnosti u ruhu interijera s početka 20. stoljeća. Voljela bih vidjeti njegov kavanski sjaj, mramorne stolove, elegantnu raskoš i biljarske stolove. Ne zato da postane replika prošlosti, nego zato da Zagreb napokon dobije kavanu koja istinski poštuje vlastito podrijetlo i istodobno živi punim suvremenim životom.
To je ono što Zagreb može naučiti od Cordine. Povijesna kavana ne mora biti poput muzejske kulise da bi sačuvala dostojanstvo prošlosti. Štoviše, mora živjeti punim plućima. Može privlačiti turiste, ali ostati mjesto koje stanovnici osjećaju svojim. Može koketirati s modernim, ali ostati vjerna sebi. Mora ponuditi dovoljno ljepote da nas zaustavi i dovoljno topline da nas navede da se vratimo.
Već mogu zamisliti novi život Corsa, onaj koji će nas mamiti da se dotjeramo kako bismo odali počast elegantnom kavanskom interijeru. U njemu bi nas mogla zasvrbjeti ruka u želji da se uhvatimo pera (ili tipkovnice) i, u maniri naših starih pisaca, zabilježimo sve što se događa u tom prostoru koji je javan, a opet tako intiman.
Mogu i zamisliti kako taj naš Corso postaje svojevrsni dragulj grada, kao što je to i Cordina. Onaj u koji će turisti i lokalci dolaziti kako bi koračali na granici prošlosti i sadašnjosti, a iz kojeg će odlaziti s onim čega je zagrebačka kavana oduvijek imala pregršt – priča.
Autorica vodi tematske šetnje Zagrebom pod nazivom „Kelnerice“, kroz koje istražuje i oživljava svakodnevni život grada, njegove kavane, gostione, ljude i zaboravljene priče.
TEKST I FOTO: Đurđica Vitković
