Rad koji žene svakodnevno obavljaju u kućanstvima, obiteljima i zajednicama često se opisuje kao „prirodan“, „instinktivan“ ili „dio ljubavi“. Feministička filozofija i sociologija već desetljećima upozoravaju na ovu naturalizaciju, pokazujući da se iza nje krije duboka raspodjela moći. Nevidljivi rad obuhvaća kućne poslove, emocionalni rad i skrb, a njegova nevidljivost nije slučajna, već sistemska. Ono što nije plaćeno, statistički evidentirano ili priznato kao rad, lakše se eksploatira i podrazumijeva.
Još je Simone de Beauvoir ukazivala na to da se ženstvenost proizvodi kroz ponavljanje zadataka koji se ne smatraju produktivnim, iako su ključni za reprodukciju društva. Feministička ekonomija kasnije će ovu ideju precizirati kroz pojam društvene reprodukcije, kojim se označava sav rad potreban da bi radna snaga postojala, bila održavana i obnavljana iz dana u dan.
Kućni rad kao temelj ekonomije koji se sistemski prešućuje
Kućni rad, koji uključuje čišćenje, kuhanje, održavanje doma i organizaciju svakodnevice, predstavlja osnovu funkcioniranja tržišne ekonomije. Bez tog rada, plaćeni rad ne bi bio moguć. Ipak, nacionalni računi većine država ne uključuju kućni rad u obračun BDP-a, čime se stvara iluzija da on nema ekonomsku vrijednost.
Prema procjenama Ujedinjenih naroda, kada bi se neplaćena skrb i kućni rad vrednovao, njihov doprinos bi iznosio između 10 i 39 posto BDP-a, u ovisnosti od zemlje. Istraživanja dosljedno pokazuju da žene obavljaju oko dvije trećine ukupnog neplaćenog rada na globalnom nivou. Ova neravnomjerna raspodjela direktno utječe na ekonomske mogućnosti žena, njihovu participaciju na tržištu rada i visinu njihovih prihoda tijekom života.
Feminističke ekonomistice poput Marilyn Waring ukazivale su na to da ekonomski modeli koji ignoriraju kućni rad zapravo ignoriraju stvarni temelj ekonomije. Time se stvara sustav u kojem se ženski rad podrazumijeva, ali ne priznaje.
Emocionalni rad kao nevidljiva infrastruktura odnosa
Pojam emocionalnog rada uvela je sociologinja Arlie Hochschild kako bi opisala upravljanje emocijama u svrhu održavanja odnosa, harmonije i društvenih očekivanja. Iako se pojam često veže za uslužne djelatnosti, feministička teorija pokazuje da se emocionalni rad u najvećoj mjeri obavlja u privatnoj sferi, prvenstveno od strane žena.
Emocionalni rad uključuje slušanje, umirivanje, anticipiranje potreba drugih, održavanje obiteljskih i društvenih veza te preuzimanje odgovornosti za emocionalnu klimu doma ili radnog okruženja. Taj rad je iscrpljujući, ali rijetko prepoznat kao takav. Sociološka istraživanja pokazuju da žene češće doživljavaju emocionalni burnout, upravo zbog kontinuiranog emocionalnog angažmana koji nije priznat niti ravnomjerno raspodijeljen.
U kontekstu kapitalizma, emocionalni rad žena omogućava stabilnost sustava. On amortizira stres, nesigurnost i frustracije koje proizvodi tržište rada, čineći ga političkim pitanjem, a ne privatnom karakteristikom ličnosti.
Skrb kao političko pitanje socijalne države
Skrb obuhvaća brigu o djeci, starijima, bolesnima i osobama s invaliditetom. U neoliberalnim ekonomijama, gdje se socijalne usluge smanjuju ili privatiziraju, teret skrbi se sve više prebacuje na kućanstva, a unutar njih prvenstveno na žene. Ovaj proces sociologija naziva retradicionalizacijom skrbi.
Podaci OECD-a pokazuju da žene u prosjeku provode znatno više sati tjedno u radu brige, odnosno skrbi nego muškarci, čak i u zemljama s razvijenim socijalnim politikama. Posljedica toga su kraće karijere, niže mirovine i veći rizik od siromaštva u starosti. Feministička politička filozofija ovdje jasno ističe da je način na koji društvo organizira skrb odraz njegovih vrijednosti i odnosa moći.
Joan Tronto, jedna od ključnih teoretičarki etike skrbi, naglašava da skrb nije privatna vrlina, već javna odgovornost. Kada se briga tretira kao individualna dužnost, ona prestaje biti pravedno raspodijeljena i postaje mehanizam nejednakosti.
Nevidljivi rad kao osnova rodne nejednakosti
Nevidljivi rad žena direktno oblikuje rodne razlike u prihodima, moći i političkom uticaju. Žene koje nose veći teret kućnog, emocionalnog rada i skrbi imaju manje vremena, energije i resursa za plaćeni rad, obrazovanje ili politički angažman. Ovaj mehanizam je suptilan, ali izuzetno efikasan u reprodukciji nejednakosti.
Feministička sociologija inzistira na tome da rodna ravnopravnost ne može biti ostvarena bez redistribucije rada skrbi i preispitivanja granice između privatnog i javnog. Ono što se događa u kućanstvu nije izvan politike već njen temelj.
Zašto je vidljivost prvi korak ka promjeni
Politizacija nevidljivog rada ne znači umanjivanje vrijednosti ljubavi, brige ili odnosa, već njihovo oslobađanje od eksploatacije. Kada se nevidljivi rad imenuje, mjeri i prizna, postaje moguće zahtijevati pravedniju raspodjelu i institucionalnu podršku. Feministička filozofija nas uči da ono što je proglašeno privatnim često služi očuvanju postojećih hijerarhija.
Nevidljivi rad žena nije individualni problem loše organizacije vremena već strukturalno pitanje ekonomije, politike i društvenih vrijednosti. Sve dok se taj rad podrazumijeva, a ne priznaje, rodna ravnopravnost ostaje nedovršeni projekt. Vidjeti taj rad znači započeti proces njegove transformacije.
FOTO: Unsplash, Pexels, Dupephotos
