Dok kroz predstave „Ostatak života” i „Zadnja prije nego odem” na scenu donosi vlastite strahove, neuspjehe, pregaranje, financijsku nesigurnost i pokušaj da s četrdeset položi vozački, Lada Bonacci zapravo govori o mnogo širem iskustvu generacije koja pokušava preživjeti između ambicije, umora i potrebe da konačno bude svoja. Njezine predstave nisu ispovijest radi šoka ni terapija pred publikom, nego precizno seciranje svakodnevice u kojoj se mnogi prepoznaju, čak i kada se tome smiju. Uoči izvedbe 21. svibnja u Teatru &TD razgovarali smo o cijeni autentičnosti, slobodnom umjetničkom životu, ljubavi nakon četrdesete, pregorijevanju i trenutku kada prestaneš živjeti život koji si zamišljao i počneš graditi onaj koji zaista želiš.
„Ostatak života” i „Zadnja prije nego odem” predstave su u kojima si sebe doslovno postavila na scenu,sa svojim neuspjesima, financijama, polaganjem vozačkog s četrdeset, pregaranjem. Gdje je za tebe granica između ogoljavanja kao umjetničkog postupka i ogoljavanja kao terapije pred publikom?
Granica je prije svega pronalaženje univerzalnih trenutaka koje dijelimo svi kao ljudska bića, sve o čemu ja govorim u svojim predstavama su univerzalni problemi i svatko se s njima susreo u nekom trenutku svog života ili se nosi s njima svakodnevno. Drugi dio te granice je da ne sudim, ni sebe ni druge, a treći je da se prije svega smijem sebi i dozvoljavam drugima da se smiju meni. Kroz to što se smijemo meni se otvara prostor da onaj koji gleda kaže „I meni je tako.“
Javno si rekla da više ne pristaješ biti potplaćena zato jer si žena i nisi „dovoljno popularna”. Što je presudilo da povučeš tu crtu i je li te to nešto koštalo?
Uglavnom, način na koji se razgovaralo sa mnom i kako me se tretiralo kada bih tražila adekvatnu naknadu za svoj rad. Jednom mi je, doslovno, rečeno da nisam dovoljno popularna da bih bila plaćena koliko sam tražila, a tražila sam onoliko koliko propisuje profesionalni cjenik. Osjećaj da prihvaćam apsolutno sve poslove samo da bih preživjela i da moj rad, trud, profesionalno ponašanje nisu dovoljni kada se razgovara o honorarima. Razumijem da se s određenim stažem podiže vrijednost na tržištu, ali u jednom trenutku je to prešlo mjeru dobrog ukusa. Bivanje svojom me košta svakodnevno, ali lakše mi je biti izravna, jasna i poštovati sebe i vlastiti osjećaj vrijednosti nego stalno radi nekoga ili nečega savijati leđa, a onda kukati u mraku svoje sobe. Sada kažem pa ako nekome ne odgovara u redu, ne ljutim se, nastavim dalje.
„Ni jedan uspjeh nije vrijedan pregorijevanja”, to je poruka predstave. A ti pritom radiš non-stop, pišeš, gostuješ. Kako sama sebi objasniš tu kontradikciju, ili je upravo ta napetost gorivo?
Mislim da postoje različite vrste rada; rad koji je recipročan i rad koji nije. Godinama sam radila kao mazga, sto poslova, pristajala na sve i svašta, a malo dobivala natrag i to me dovelo do pregorijevanja. Sada radim također puno, ali za sebe. Ako satisfakcija i nije u potpunosti financijska, onda je neke druge prirode jer sve što radim je moj svjestan odabir i ima nekog reciprociteta između primanja i davanja. Moja dva primarna životna pogonska goriva su dalmatinski inat, ali u svoju korist jer važno je inatiti se u svoju korist, a ne na svoju štetu, a drugo pogonsko gorivo je moja ogromna znatiželja koja me uvijek odvede na najluđa mjesta – kako ona fizička, tako i ona duhovna i mentalna. Naučila sam raditi pametno i stati kada mi je previše.
Tržište je malo, fondovi su mali, publika je oprezna. Kada netko mlad dođe k tebi i kaže, želim biti samostalni autor, što mu zaista odgovaraš, ne onu pristojnu verziju?
Ako nemaš popularnost, vidljivost i nisi u nekoj od sapunica, znaj da će ti biti iznimno teško doći do toga da publika kupi karte. Počni od maloga i onoga što financijski možeš pokriti, ne ulazi u minus. Nemoj misliti da ćeš odmah od toga živjeti, radi još nešto drugo da se pokriješ dok ne krene. Trebat će ti dugo, bit ćeš frustriran na svakom petom koraku, ali ako istinski vjeruješ u to što radiš vidjet ćeš svrhu. S tim što radiš ne podilazi publici već ih izazivaj. S obzirom da je sve to ionako teško, neka tvoj rad bude potpuno tvoj i autentičan jer ako nije, to se vidi i tek tada nitko neće htjeti gledati to što nudiš. Koristi društvene mreže da si napraviš vidljivost, ali onako kako odgovara tvom karakteru. Ne moramo svi biti viralni, ali je dobro da smo viđeni. Traži pomoć iskusnijih, ne vrijeđaj se ako ti ljudi iz struke ne žele pomoći, okreni se oko sebe jer uvijek će biti onih koji će se nalijepiti na tvoj entuzijazam i htjeti ti pružiti ruku. Ne očekuj ništa, a nadaj se svemu. Budi suludo hrabra jer ionako na kraju imaš samo ovaj jedan život i to je sve samo neki trenutak u vremenu. Znaj da ne znaš ništa dok ne kreneš u cijeli proces. Prema tome, budi ponizna i uči svaki dan, a ponajviše na svojim pogreškama. Ne gledaj druge, gledaj sebe, tvoj put je tvoj put. Kada te uhvati umor, frustracija, malodušnost, strah stani, uzmi tri dana pauze isključi se iz svijeta i rekalibriraj se. Nauči se odmarati, a ne odustajati.
Biti slobodna umjetnica u Hrvatskoj, što to znači u brojkama, u tjednu, u glavi? Koliko vremena ide na umjetnost, a koliko na produkciju, PR i lov na honorare?
Sad nakon toliko vremena bivanja u ovome, čini mi se da je to sve zapravo jedan holistički pristup i da ako radiš autorski, s umjetničke strane, trebaš i ostalome pristupiti na isti način, naravno ne sve sama jer bih pregorila. Vrlo pomno biram ljude koje tražim za suradnike jer mi je važno da se razumijemo i da se mogu pouzdati u njih. I u tom biranju sam radila pogreške, ali s vremenom sam se naučila bolje slušati svoje instinkte. Jednom kada projekt napraviš onda svo vrijeme odlazi zapravo na sve ostalo. I to sve ostalo oduzme puno više vremena nego umjetnički rad. Kada osjetim da je vrijeme za novi umjetnički projekt onda se malo povučem u osamu i radim na tome sa što manje svog ovog ostalog produkcijskog posla, treba mi druga vrsta koncentracije. Biti samostalna umjetnica je biti na stalnoj vjetrometini i živjeti stalno u nekoj krizi, nije to pozicija za poželjeti ali je moja i činim najbolje i najviše što mogu.
Iza tebe stoji tim žena. Je li takva ženska produkcijska mreža kod nas nužnost ili luksuz?
Sve te žene su prije svega sjajni ljudi u svakom smislu i to je jedino bitno kada radiš. Na nezavisnoj sceni je tako malo novaca za produkciju da je imati ljude u produkcijskom i autorskom timu koji su spremni dati svoje znanje i vrijeme za povremeno smiješne honorare, stvarno ogromna privilegija i zauvijek ću im biti zahvalna na tome. Odgovor je dakle da niti je nužnost niti je luksuz već čista privilegija.
Predstava polazi od starenja kao privilegije. Kako se mijenja odnos prema ljubavi i partnerstvu kad se pregazi četrdeseta, što se tu otvara, a što se konačno može pustiti?
Otpušta se ideja da će me neki muškarac spasiti, ideja da nisam cjelovita ako nemam posložen taj dio svog života. Ideja da se moram žrtvovati, potrošiti, namučiti da bi me netko volio…evo uzdahnula sam samo kada ovo pišem. A konačno se otvara prostor za gradnje života kakav želiš, a ne onaj koji si imao u ideji i to je silno uzbudljivo i otvara se mir, predivni, tihi mir. Iako mislim da je ultimativno ljudsko iskustvo biti tako blizak s nekim s kim rasteš i razvijaš se, ali ako nije tako da stvarno rasteš i razvijaš se, onda radije sama. Čini mi se da život, onaj pravi, autentični punokrvni stvarno počinje s četrdeset, ali samo ako odustaneš od ideje sebe, ne i sebe kao takve. Starenje je privilegija i od kada čin starenja tako tretiram, a ne kao kaznu, puno sam zahvalnija, lakša i radosnija.
Ima li Zagreb svoj „Sex and the City” vibe, onu kombinaciju kafića, prijateljica, romanci i ambicija, ili je to import koji ovdje ne funkcionira?
Ne znam, ja uglavnom ne izlazim na taj način. Otiđem u kino, kazalište, na kave, koju pivu tu i tamo. Od romanse sam odustala. Čini mi se da smo mi narod koji generalno voli prisvajati tuđe načine života jer nam se čini da je taj neki drugu „Seks and the City“ vibe, kako si ga nazvala, bolji i da smo onda više kul i fora. Jako patimo od sindroma malog naroda pa onda umjesto da širimo svoje, stalno prisvajamo tuđe. Strašno smo neautentični. Ja volim balkanski način života, a pogotovo kada odem u Split ili na otoke gdje se još uvijek druži na cesti, onako uz put, koga si sreo pa te taj susret odvede nekud.
Što bi htjela da publika koja dođe 21. svibnja u Teatar &TD ponese kući, osim savjeta da popije puno vode i položi vozački na vrijeme?
Malo ohrabrenja za sve nedaće koje su ih snašle ili će ih možda snaći i spoznaju da su dovoljni točno takvi kakvi jesu baš sada u ovoj fazi života.
FOTO: Petar Borovec
