Dostavljač na biciklu toliko je uobičajen prizor na zagrebačkim ulicama da ga najčešće jedva i primjećujemo. Osim, naravno, kada čekamo baš njegov dolazak. Tada nas itekako zanima kojom ulicom prolazi i koliko ga još skretanja dijeli od naših vrata. Lako bismo taj prizor mogli uzeti kao sliku suvremenoga gradskog života te pomisliti kako bi ga netko iz prošlosti promatrao kao moderni kuriozitet. No možda bi u njemu prepoznao više nego što očekujemo.
Zagrebačke dostave prije aplikacija
Među onima koji su nekada dolazili na zagrebačka kućna vrata bile su i mljekarice. Dragutin Hirc prisjeća se Laščanki koje su mlijeko nosile u zemljanim lončićima složenima u rešeto na glavi. Osim što su ga prodavale na Krvavom mostu, donosile su ga i kupcima kući.
U tom me prizoru posebno intrigira put koji je prethodio njihovu dolasku. Lončiće treba složiti, podignuti teret i donijeti ga do grada, a zatim stići do kupaca. Nekome je to bio naporan radni dan, a netko drugi je samo računao da će mlijeko stići.
Tridesetih godina prošlog stoljeća mlijeko su na zagrebačke kućne pragove dostavljali i turopoljski kantari i kantarice. Velike kante pričvršćivali su na bicikle koje su gurali prema gradu, a neki su dolazili vlakom. Različiti putovi i načini prijevoza vodili su do istog odredišta: kuće kupca.
Dok promatramo zagrebačka pročelja i otkrivamo tko ih je projektirao ili tko je iza njih stanovao, takve nam priče lako promaknu. A baš kroz njih možemo zamisliti svakodnevicu kuće: tko je otvarao vrata, koga se očekivalo i što je sve trebalo donijeti da bi se dan mogao odvijati svojim uobičajenim ritmom.
Otpor biciklističkoj dostavi
Bicikl je obećavao i da će se gradski poslovi moći obavljati brže. Velegradska novost bila je poslovnica Messenger-boys, otvorena u Margaretskoj ulici. Njezini su kuriri gradom jurili na biciklima, a mogli su se u svako doba pozvati telefonom. Ubrzo se pojavila i poslovnica Messenger-girls.
Zamisao nam je sasvim razumljiva: nazovemo, kažemo što treba obaviti i netko kreće na adresu. No na zagrebačkim ulicama te su poslovnice naišle na prepreke koje vlasnici vjerojatno nisu predvidjeli. Stariji kuriri, koji su dostave obavljali pješice, nikako nisu bili zadovoljni pojavom brže konkurencije. Biciklističke su kurire znali istući, razderati im odoru ili razbiti bicikl. Kurirke su pak zaustavljali razni „kavaliri“, uvjereni da je radni dan zaposlene žene idealna prilika za iskušavanje vlastitih udvaračkih vještina. Koliko su njihovi pokušaji udvaranja bili uspješni, ne znamo, ali u ometanju posla očito su bili učinkoviti.
Tako je usluga koja je trebala ubrzati obavljanje poslova postajala sve sporija. Telefon je neprestano zvonio, a raspoloživih kurira i kurirki bilo je sve manje. Obje su poslovnice zatvorile vrata samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja.
Obećanja iz starog oglasa
Danas nam je za naručivanje dovoljno nekoliko dodira po ekranu. Odjeća, knjige, kozmetika, namirnice, pa i namještaj… gotovo sve možemo izabrati i platiti bez izlaska iz kuće, a zatim pričekati da stigne na vrata. Kupnja može započeti i završiti u nekoliko minuta. Ipak, primamljiva zamisao da se kupnja može obaviti bez izlaska iz kuće nije nastala s internetom.
„Naručujte robu poštom!” pozivala je robna kuća Kastner & Öhler (kasnije Nama) iz Ilice. Kupcima je nudila besplatan, bogato ilustriran katalog najraznovrsnije robe, navodeći da ima povoljne cijene. A ako naručeno ne bi odgovaralo, obećavala je zamjenu ili povrat novca. Zvuči poznato? Gotovo da očekujemo kako ćemo negdje u oglasu naići i na ikonu virtualne košarice.
Posebno je zanimljiv način na koji oglas pokušava umiriti nepovjerljivog kupca. Ako se ne bojite slati novac poštom, pita trgovac, zašto biste se bojali tako naručiti robu? U toj kratkoj rečenici prepoznajemo nedoumicu koja prati i kupnju preko interneta: možemo li vjerovati trgovcu kojeg pri kupnji ne gledamo u oči i robi koju još nismo držali u rukama?
Papirnati katalog zamijenili smo ekranom, a slanje narudžbe poštom potvrdom kupnje jednim klikom. No i dalje proučavamo slike, uspoređujemo cijene i provjeravamo što možemo učiniti ako nam naručeno ne odgovara. Trgovac nas još uvijek treba uvjeriti da će ono što odaberemo izdaleka opravdati očekivanja kada stigne na naš prag.
Stari oglasi su mi zanimljivi baš zato što u njima možemo prepoznati odjeke vlastitih želja i dvojbi. Možemo zamisliti kupca koji nad katalogom razmišlja hoće li štogod naručiti, baš kao što i mi danas oklijevamo prije posljednjeg klika.
Od poznatog lica do obavijesti na ekranu
U toj smo kupnji dobili pregršt slobode. Možemo naručivati kada nam odgovara, birati daleko izvan ponude vlastitoga grada i obaviti nabavu za koju bismo inače potrošili sate. Međutim, dok nam je roba postajala sve dostupnija, ljudi koji sudjeluju u njezinu putovanju do nas sve su lakše ostajali izvan dohvata našeg pogleda.
Kod redovite dostave poznatim kupcima bilo je prostora da se s vremenom upoznaju lica, navike i imena. Današnji susret na vratima često traje tek toliko da preuzmemo paket i zahvalimo. Trgovca poznajemo po nazivu stranice, dostavljača po obavijesti da stiže. Upravo se u toj brzini pomalo izgubio osobni dodir. Ne mislim pritom da je svaki nekadašnji susret na pragu bio srdačan niti da bismo trebali poželjeti povratak teških kanti i dugih pješačenja. Priča o kuririma u Margaretskoj dobro nas čuva od opasnosti uljepšavanja prošlosti. Odnos prema ljudima koji su obavljali dostavu znao je biti itekako grub. Ali vrijedi primijetiti koliko znamo o onome što nam dolazi, a koliko malo o ljudima koji nam to donose.
Možda bi, dakle, neki stari Zagrepčanin u današnjoj dostavi pronašao manje razloga za čuđenje nego što mislimo. Zanimalo bi ga kako na ekranu vidimo gdje je naša narudžba, ali potrebu da nam netko nešto donese do vrata sasvim bi dobro razumio. Vjerojatno bi imao i vlastitu priču o tome koliko je jednom morao čekati.
A mi bismo, dok ga slušamo, još jednom pogledali na mobitel da provjerimo gdje je zapelo.
Autorica vodi tematske šetnje Zagrebom pod nazivom „Kelnerice“, kroz koje istražuje i oživljava svakodnevni život grada, njegove kavane, gostione, ljude i zaboravljene priče.
TEKST I FOTO: Đurđica Vitković
