Šef vas ponizi na sastanku, vi prešutite. Na putu kući netko vam oduzme prednost, ali ne reagirate. Dolazite kući, partner vas pita što ćemo za večeru i odjednom eksplodirate. Zvuči poznato? Psihologija ima objašnjenje zašto frustracije često završavaju upravo ondje gdje se osjećamo najsigurnije. Riječ je o fenomenu poznatom kao kick the cat efekt.
Zamislite sljedeću situaciju. Direktor dolazi na posao loše raspoložen jer je prethodnog dana izgubio važnog klijenta. Svoju frustraciju iskaljuje na voditelju odjela, koji potom kritizira zaposlenika zbog sitne pogreške. Zaposlenik dolazi kući nervozan, posvađa se sa suprugom, ona izgubi strpljenje s djetetom, a dijete na kraju udari obiteljskog ljubimca.
Nitko od njih, osim možda prve osobe u lancu, nije imao nikakve veze s izvornim problemom. Ipak, svatko je postao nečija sljedeća meta.
Upravo se na toj logici temelji izraz kick the cat, odnosno „šutnuti mačku”, koji slikovito opisuje način na koji se frustracija prenosi s jedne osobe na drugu, najčešće prema onima koji imaju manje moći ili se teže mogu obraniti.
I premda zvuči kao neobičan naziv za psihološki fenomen, iza njega stoji ozbiljno pitanje: Zašto najčešće povrijedimo upravo one koji nisu odgovorni za našu ljutnju?
Što je zapravo kick the cat efekt?
U psihologiji se ovaj obrazac najčešće objašnjava pojmom displaced aggression, odnosno premještene agresije.
Riječ je o situaciji u kojoj osoba svoju ljutnju, frustraciju ili neprijateljstvo ne usmjerava prema stvarnom izvoru problema, nego prema nekoj drugoj, često dostupnijoj ili manje prijetećoj osobi.
Primjerice, zaposlenik koji se boji suprotstaviti nadređenom može svoju frustraciju izraziti prema kolegi. Roditelj koji je pod pritiskom na poslu može pretjerano reagirati na djetetovu bezazlenu pogrešku. Partner koji se osjeća nemoćno u odnosu s vlastitim roditeljima može postati razdražljiv u ljubavnoj vezi.
Važno je razumjeti da se to ne događa uvijek svjesno. Ljudi često nisu ni svjesni da je intenzitet njihove reakcije nerazmjeran situaciji koja ju je izazvala.
Problem nije nužno u pitanju koje im je netko postavio, neopranom tanjuru ili nekoliko minuta kašnjenja. Problem je u emocionalnom teretu koji su donijeli iz neke sasvim druge situacije.
Zašto ljutnju ne usmjeravamo prema onome tko ju je izazvao?
Odgovor se velikim dijelom krije u odnosima moći.
Suprotstaviti se šefu može značiti riskirati posao. Reći roditelju da nas njegovo ponašanje povređuje može otvoriti dugogodišnji obiteljski sukob. Postaviti granice autoritetu može izazvati strah od odbacivanja, kazne ili gubitka sigurnosti.
Zato se ponekad događa da ljutnju potisnemo ondje gdje bi njezino izražavanje moglo imati posljedice, a oslobodimo je ondje gdje očekujemo manji otpor.
Partner, dijete, prijatelj ili kolega tada postaju emocionalno dostupne mete.
Paradoksalno, upravo osjećaj sigurnosti u bliskim odnosima može pridonijeti tome da se osoba manje kontrolira. Ondje gdje ne očekujemo ozbiljne posljedice ili napuštanje lakše dopuštamo sebi reakcije koje bismo pred autoritetom zadržali.
To, naravno, ne znači da je takvo ponašanje opravdano.
Razumjeti zašto netko prenosi ljutnju nije isto što i opravdavati način na koji se odnosi prema drugima.
Psihologija frustracije: Kada jedna sitnica postane kap koja je prelila čašu
Za razumijevanje ovog fenomena korisno je vratiti se teoriji frustracije i agresije, koju su 1939. godine razvili John Dollard i njegovi suradnici sa Sveučilišta Yale.
Njihova izvorna hipoteza povezivala je frustraciju, odnosno prepreku ostvarenju cilja, s agresivnim ponašanjem. Kasnija istraživanja pokazala su da je odnos znatno složeniji: frustracija ne mora dovesti do agresije, a agresija ne proizlazi uvijek iz frustracije.
Ipak, ideja da neugodno iskustvo može povećati spremnost na neprijateljsku reakciju ostala je važna za razumijevanje ljudskog ponašanja.
Posebno je zanimljiv fenomen poznat kao triggered displaced aggression, odnosno potaknuta premještena agresija.
Zamislite da ste imali izrazito neugodan razgovor s nadređenim. Satima poslije razmišljate o tome što ste trebali reći. Kada vas partner navečer prekine usred rečenice, reagirate znatno burnije nego što biste reagirali nekog drugog dana.
Partnerovo prekidanje nije uzrok izvorne frustracije. Ono je tek okidač koji aktivira već postojeću napetost.
Istraživanja pokazuju da prethodna provokacija može pojačati agresivnu reakciju na kasniji, relativno bezazlen podražaj, osobito kada osoba nastavlja razmišljati o prvotnom događaju.
Drugim riječima, ponekad se ne svađamo zbog onoga što se upravo dogodilo, nego zbog svega što se dogodilo prije toga.
Zašto su partneri i djeca često na kraju tog lanca?
Obiteljski odnosi posebno su osjetljivi na prijenos stresa jer se u njima svakodnevno susreću različita očekivanja, emocionalne potrebe i odgovornosti.
Na poslu možemo održavati profesionalnu distancu. U javnosti pazimo na ponašanje. Pred nepoznatim ljudima često ulažemo dodatni napor kako bismo ostavili dobar dojam.
Kod kuće ta kontrola ponekad popušta.
No, postoji velika razlika između toga da se pred bliskom osobom osjećamo dovoljno sigurno da pokažemo ranjivost i toga da je koristimo kao metu za vlastite frustracije.
Dijete koje se našlo na kraju takvog lanca ne razumije nužno da roditelj ima težak dan. Ono može zaključiti da je samo učinilo nešto pogrešno.
Partner koji redovito prima tuđu ljutnju može početi pažljivo birati riječi, izbjegavati određene teme ili pokušavati predvidjeti raspoloženje druge osobe.
S vremenom takva dinamika može narušiti osjećaj emocionalne sigurnosti u odnosu.
Zato je važno razlikovati povremenu razdražljivost, koja se može dogoditi svakome, od ponavljajućeg obrasca u kojem jedna osoba stalno snosi posljedice tuđih frustracija.
Kick the cat efekt na radnom mjestu: Kako loše vodstvo stvara lanac nezadovoljstva
Fenomen nije ograničen na privatne odnose. Zamislite tvrtku u kojoj direktor redovito komunicira kroz kritiku, ponižavanje i pritisak. Voditelji odjela takav način komunikacije mogu početi prenositi na svoje timove, a zaposlenici na kolege ili klijente. U organizacijskoj psihologiji istražuju se upravo takvi obrasci, uključujući povezanost zlostavljajućeg nadzora, frustracije i neprijateljskog ponašanja prema drugim ljudima.
Posebno je problematično kada se takvo ponašanje normalizira.
„I mene su tako učili.”
„Ako ja mogu izdržati pritisak, mogu i oni.”
„To je jednostavno način na koji ovaj posao funkcionira.”
Takve rečenice mogu postati opravdanje za prijenos neugodnih iskustava na druge.
Umjesto da osoba preispita ponašanje koje ju je povrijedilo, ona ga ponavlja prema nekome nad kim ima veću kontrolu.
Tako nastaje radno okruženje u kojem frustracija putuje hijerarhijom, a odgovornost za njezino zaustavljanje stalno se prebacuje na nekoga drugoga.
Jesmo li i sami ponekad osoba koja „šutne mačku”?
Najneugodniji dio ove teme možda nije prepoznavanje ljudi koji se istresaju na nama, nego mogućnost da isto ponašanje prepoznamo kod sebe.
Koliko smo puta odgovorili oštrije nego što je situacija zahtijevala? Koliko smo puta nekome prigovorili zbog sitnice, a kasnije shvatili da nas zapravo muči nešto drugo?
Prepoznavanje vlastitog obrasca ne znači automatski da smo loši partneri, roditelji, prijatelji ili kolege.
Ali znači da imamo odgovornost nešto promijeniti.
Koristan prvi korak može biti jednostavno pitanje: „Jesam li ljuta na ovu osobu ili samo pred njom pokazujem ljutnju koju nisam izrazila negdje drugdje?”
Ponekad je dovoljno prepoznati da nam treba predah prije razgovora. Ponekad je potrebno naučiti postavljati granice na poslu, otvoriti neugodan razgovor s članom obitelji ili potražiti stručnu podršku.
Važno je i preuzeti odgovornost nakon pretjerane reakcije.
Rečenica „Oprosti, imala sam težak dan” može biti početak popravljanja odnosa, ali ne bi trebala postati trajno opravdanje za povređivanje druge osobe.
Kako prekinuti lanac premještene agresije?
Prekidanje ovog obrasca počinje sposobnošću razlikovanja emocije od ponašanja.
Ljutnja sama po sebi nije problem. Ona može upozoravati na nepravdu, povrijeđene granice, iscrpljenost ili nezadovoljene potrebe.
Problem nastaje kada njezine posljedice snose ljudi koji nisu odgovorni za njezin nastanak.
Jedna od korisnih strategija jest prepoznati stvarni izvor frustracije prije nego što reagiramo. Umjesto automatskog odgovora, možemo se zapitati što nas je zapravo uznemirilo i što nam je u tom trenutku potrebno.
Pomaže i stvaranje prijelaza između različitih dijelova dana. Kratka šetnja nakon posla, nekoliko minuta tišine, razgovor s osobom od povjerenja ili zapisivanje misli mogu pomoći u smanjenju napetosti prije ulaska u novu interakciju.
Jednako je važno naučiti izražavati nezadovoljstvo ondje gdje je nastalo, kada je to sigurno i moguće.
To ne znači da se moramo svađati sa šefom ili ulaziti u svaki sukob. Ponekad je dovoljno jasno imenovati problem, postaviti granicu ili odlučiti kako ćemo se zaštititi od situacije koju ne možemo odmah promijeniti.
Ako smo pak osoba na koju netko redovito prenosi frustracije, imamo pravo reći da takav način komunikacije nije prihvatljiv.
Razumijevanje tuđeg stresa ne podrazumijeva obvezu da ga neprestano podnosimo.
Najvažnije pitanje nije tko je započeo lanac, nego tko će ga prekinuti
Postoji nešto gotovo ironično u načinu na koji funkcionira kick the cat efekt.
Osoba koja nas je povrijedila možda nikada neće saznati koliko je njezino ponašanje utjecalo na nas. Ali osoba kojoj smo mi prenijeli tu povredu itekako će osjetiti posljedice.
Tako se jedna neugodna situacija može pretvoriti u niz sukoba među ljudima koji s izvornim problemom nemaju nikakve veze.
I upravo zato ovaj fenomen zaslužuje više pažnje nego što mu na prvi pogled sugerira neobičan naziv.
Ne možemo uvijek kontrolirati kako će se drugi ponašati prema nama. Ne možemo spriječiti svaki stresan dan, neugodnog nadređenog ili nepravednu situaciju.
Ali možemo naučiti prepoznati trenutak u kojem postoji opasnost da vlastitu povrijeđenost pretvorimo u tuđu.
Jer možda najvažniji znak emocionalne zrelosti nije to da se nikada ne naljutimo nego da znamo kome je zapravo namijenjena naša ljutnja.
Literatura i dodatno čitanje
Dollard, J., Doob, L. W., Miller, N. E., Mowrer, O. H. i Sears, R. R. (1939). Frustration and Aggression. Yale University Press.
Berkowitz, L. (1989). Frustration-aggression hypothesis: Examination and reformulation. Psychological Bulletin, 106(1), 59–73.
Marcus-Newhall, A., Pedersen, W. C., Carlson, M. i Miller, N. (2000). Displaced aggression is alive and well: A meta-analytic review. Journal of Personality and Social Psychology, 78(4), 670–689.
Pedersen, W. C., Gonzales, C. i Miller, N. (2000). The moderating effect of trivial triggering provocation on displaced aggression. Journal of Personality and Social Psychology, 78(5), 913–927.
FOTO: Unsplash, Pexels, Dupephotos
