Postoji posebna vrsta umora koju ne stvaraju ni posao, ni obaveze, ni nedostatak sna. Stvara ga sve ono što nas u vlastitom domu tiho čeka.
Ladica puna kabela za koje više nismo sigurni čemu pripadaju. Odjeća koju godinama ne nosimo, ali još nismo odlučili što ćemo s njom. Papiri koje smo spremili “za poslije”. Kozmetika koju ne koristimo. Vrećica sa stvarima koje već mjesecima trebamo nekome vratiti.
Naizgled, ništa od toga nije velik problem. Ali iza gotovo svakog takvog predmeta krije se jedna nedonesena odluka. A možda nas upravo te male, odgođene odluke umaraju više nego što mislimo. Mentalno opterećenje najčešće povezujemo s hrpom obaveza: terminima, popisima, dječjim i vlastitim aktivnostima, računima, poslom i svim onime što trebamo zapamtiti. No i naš dom može biti prepun tihih podsjetnika.
Svaki put kada otvorimo određenu ladicu, ugledamo hrpu odjeće ili prođemo pokraj vrećice koju “trebamo riješiti”, možda samo nakratko pomislimo:
Moram to jednom srediti.
I nastavimo dalje.
Sasvim je normalno da u domu postoje stvari kojima se trenutačno ne možemo baviti. Razlika je, međutim, u tome jesmo li svjesno odlučili da će nešto pričekati ili tu istu odluku odgađamo svaki put kada se s tim predmetom ponovno susretnemo.
I rekla bih da se upravo u tim odgođenim odlukama krije velik dio mentalnog opterećenja koje povezujemo sa stvarima u svom domu.
Koliko odluka zapravo čuvamo zajedno sa stvarima?
Ponekad otvorimo pretrpanu ladicu i pomislimo da nam treba bolji organizator. Vidjeli smo ga na Instagramu ili TikToku, sve je savršeno posloženo i na trenutak se učini da je problem riješen. Ali prije nego što kupimo još jedan organizator, možda je korisnije postaviti nekoliko pitanja. Treba li nam ovo još uvijek? Znamo li uopće što je to? Hoćemo li to zaista popraviti, prodati ili ponovno koristiti? Ako nešto čuvamo “za svaki slučaj”, koliko je realno da će se taj slučaj doista dogoditi? Raščišćavanje zato nije samo fizičko uklanjanje stvari. Velik dio tog procesa zapravo je donošenje odluka koje smo dugo ostavljali za poslije. Kada jednom odlučimo, predmet prestaje biti otvoreno pitanje. Možda ostaje u našem domu. Možda odlazi iz njega. Ali više nije nešto o čemu ćemo iznova razmišljati svaki put kada ga ugledamo.
Najviše nas opterećuju stvari za koje ne znamo trebaju li nam
U gotovo svakom domu postoje predmeti koji nemaju sasvim jasan status.
Nisu nam dovoljno važni ili potrebni da ih aktivno koristimo, ali nisu ni toliko nevažni da ih se jednostavno riješimo. Upravo su takve stvari često najzahtjevnije za raščišćavanje jer odluka “zadržati ili ne” vrlo rijetko je samo praktična.
U njoj se mogu ispreplesti novac koji smo potrošili, uspomene, osjećaj obaveze, grižnja savjesti, slika o tome kakvi smo nekada bili ili kakvi smo mislili da ćemo postati. Haljina koju više ne nosimo možda nije samo haljina. Možda nas podsjeća na razdoblje kada smo se drukčije odijevali, drukčije živjeli ili imali sasvim drukčiju sliku o sebi. Knjiga koju godinama nismo otvorili možda predstavlja ideju osobe kakva smo mislili da ćemo biti. A predmet koji smo skupo platili može ostati u domu samo zato što nam je teško priznati da je bio pogrešna kupnja. Zato neke ladice možemo raščistiti za deset minuta, dok nam za jednu policu treba mnogo više vremena.
Uredan dom nije isto što i miran dom
Kada govorimo o mentalnom opterećenju stvarima u našem domu, lako je zaključiti da je rješenje jednostavno: imati što manje stvari. Ja se s time ne bih složila. Dom ne mora biti prazan da bi djelovao mirno. Niti je određeni broj predmeta preduvjet za osjećaj lakoće. Važnije je razumjeti što imamo i zašto to imamo. Veliki ormar pun odjeće koju volimo i zaista nosimo može stvarati manje opterećenja od mnogo manjeg ormara u kojem se nalazi desetak komada oko kojih svaki put iznova dvojimo. Isto vrijedi za kuhinju, kupaonicu, dokumente ili dječje stvari. Cilj nije praznina. Cilj je jasnoća.
Nije problem ako ladica nije savršena. Problem je ako vas stalno nešto traži
Nisu sve naše ladice i ormari dužni izgledati kao fotografije iz časopisa. Možete imati ladicu koja nije osobito lijepo organizirana, a da vam savršeno služi. Možete imati više stvari od nekog drugoga i osjećati se potpuno dobro u svom prostoru. Pitanje zato nije: Izgleda li ovo dovoljno uredno? Puno korisnije pitanje je: Traži li ovaj dio mog doma od mene više pažnje nego što mu želim davati?
Ako svaki put nešto tražite, premještate, ponovno slažete ili se iznova pitate što ćete s određenim predmetima, možda vam upravo to nešto govori. Jer prostor koji funkcionira ne mora biti savršen. Ali ne bi nas trebao neprestano podsjećati na ono što još nismo napravili.
Dom nikada neće biti “gotov” i to je sasvim u redu
Dom nije završen projekt. Stvari neprestano ulaze i izlaze iz naših života. Naše potrebe se mijenjaju. Djeca rastu i mijenjaju interese. Mijenjamo posao, stil, hobije, navike i životne faze. Sasvim je normalno da se povremeno ponovno pojave pune ladice, pretrpane police i mjesta koja traže našu pažnju. Zato cilj raščišćavanja za mene nije postići stanje u kojem više nikada ništa nećemo morati pospremiti. Važnije je stvoriti dom koji se može prilagođavati našem životu, bez očekivanja da sve uvijek mora biti na svom mjestu. Možda zato pravo pitanje nije imamo li previše stvari. Možda je pitanje imamo li previše stvari oko kojih još uvijek nismo odlučili jer ponekad olakšanje ne dolazi iz praznije police. Dolazi iz trenutka u kojem nešto napokon prestane biti otvoreno pitanje.
U konačnici, dom je prostor u kojem živimo, a ne projekt koji moramo dovršiti.
AUTORICA TEKSTA: Marija Budija Bingula
FOTO: Unsplash, Pexels
