Toksični odnosi: Zašto nas neki ljudi iscrpljuju čak i kada nam ništa loše ne rade?

Sadržaj članka

Podijeli

Neki nas odnosi umore više od najnapornijeg radnog dana. Nema otvorenih sukoba, ružnih riječi ni velikih nesporazuma, a ipak nakon susreta ili telefonskog razgovora osjećamo neobjašnjiv umor. Zašto nas prisutnost određenih ljudi toliko iscrpljuje, čak i kada nam objektivno ne čine ništa loše? Odgovor se često krije u emocionalnom opterećenju koje u tim odnosima preuzimamo, ponekad i ne primjećujući koliko nas košta.

Dogovorile ste kavu. Razgovor je protekao sasvim ugodno, barem naizgled. Slušala si o njezinim problemima na poslu, obiteljskim nesuglasicama i planovima za sljedeći mjesec. Postavila si nekoliko pitanja, pokušala pomoći savjetom, pokazala razumijevanje. Nije se dogodilo ništa neugodno. Ipak, kada si stigla kući, jedino što si željela bilo je da neko vrijeme ne moraš ni s kim razgovarati.

Možda ti se slično događa s članom obitelji koji često zove, kolegicom koja treba neprestanu potvrdu ili prijateljem čije raspoloženje gotovo uvijek određuje tijek vašeg susreta.

Takve situacije otvaraju zanimljivo pitanje: može li odnos biti emocionalno iscrpljujući, a da pritom nije toksičan?

Može. I upravo je ta razlika važna za razumijevanje naših odnosa.

Emocionalni rad koji nitko ne primjećuje

U svakodnevnim odnosima ne razmjenjujemo samo informacije. Pratimo tuđe raspoloženje, prilagođavamo način komunikacije, biramo riječi i procjenjujemo kako će druga osoba reagirati.

U psihologiji se pojam emocionalnog rada izvorno povezuje s upravljanjem emocijama u profesionalnom okruženju, no slični procesi emocionalne regulacije prisutni su i u privatnim odnosima.

Primjerice, kada razgovaramo s osobom koja se lako uznemiri, možemo nesvjesno početi paziti na svaku riječ. Ako je netko izrazito osjetljiv na odbijanje, možda ćemo prihvatiti poziv i onda kada bismo radije ostali kod kuće. Ako je osoba sklona zabrinutosti, pokušavat ćemo je umiriti čak i kada sami nemamo dovoljno emocionalne energije.

Svaki od tih postupaka pojedinačno može izgledati beznačajno. No kada se neprestano ponavljaju, stvaraju osjećaj opterećenja.

Ne iscrpljuje nas nužno osoba, nego uloga koju uz nju stalno preuzimamo.

Možda smo uvijek oni koji slušaju, smiruju, savjetuju, organiziraju ili održavaju razgovor. I dok druga strana susret doživljava kao ugodan i opuštajući, mi se nakon njega osjećamo kao da smo odradili još jednu smjenu.

Kada tuđe potrebe neprimjetno postanu naša odgovornost

Postoji razlika između pružanja emocionalne podrške i osjećaja da smo odgovorni za nečije emocionalno stanje.

Podrška podrazumijeva razumijevanje, suosjećanje i spremnost da nekome budemo oslonac. Odgovornost za tuđe emocije, međutim, može nas dovesti u situaciju u kojoj vlastito ponašanje stalno prilagođavamo kako druga osoba ne bi bila razočarana, uznemirena ili povrijeđena.

To se često događa postupno.

Najprije se javimo jer znamo da je nekome teško. Zatim počnemo odgovarati na poruke i onda kada nemamo vremena. S vremenom možda osjećamo nelagodu ako se ne javimo odmah ili krivnju kada ne možemo saslušati još jedan problem.

U takvom odnosu granica između suosjećanja i emocionalne obveze postaje sve nejasnija.

Posebno je zanimljivo što druga osoba ne mora imati namjeru opteretiti nas. Možda nas doživljava kao pouzdanu osobu kojoj se može povjeriti. Možda uopće nije svjesna da razgovorima dominiraju njezine potrebe.

Ipak, odsutnost loše namjere ne znači da odnos nema utjecaj na naše emocionalno stanje.

Zašto nas neki razgovori pune energijom, a drugi prazne?

Razgovor s jednom osobom može trajati tri sata, a da se nakon njega osjećamo vedrije i opuštenije. S drugom ćemo provesti dvadeset minuta i poželjeti ostatak dana provesti u tišini.

Razlika nije nužno u temama o kojima razgovaramo.

Možemo satima slušati prijateljicu koja prolazi teško životno razdoblje, a ipak osjećati bliskost i zadovoljstvo jer u tom odnosu postoji uzajamnost. Znamo da i mi imamo prostor govoriti, biti ranjivi ili jednostavno šutjeti.

Kod emocionalno iscrpljujućih odnosa često nedostaje upravo taj osjećaj ravnoteže.

Jedna osoba više govori, druga više sluša. Jedna traži razumijevanje, druga ga pruža. Jedna otvoreno pokazuje nezadovoljstvo, dok druga pokušava održati ugodnu atmosferu.

Naravno, odnosi ne mogu u svakom trenutku biti savršeno uravnoteženi. Postoje razdoblja u kojima netko treba znatno više podrške. Problem nastaje kada privremena neravnoteža postane trajni obrazac.

Tada se možemo početi osjećati nevidljivo, čak i ako nas druga osoba voli i cijeni.

Stalna dostupnost kao nevidljivi izvor umora

Pametni telefoni promijenili su način na koji doživljavamo bliskost.

Nekada je bilo sasvim uobičajeno ne javiti se na telefon, provesti poslijepodne bez razgovora ili odgovoriti na poruku sljedeći dan. Danas se brzina odgovaranja nerijetko tumači kao pokazatelj zainteresiranosti, pažnje ili kvalitete odnosa.

Poruka koja ostane nepročitana nekoliko sati može izazvati pitanja. Propušten poziv ponekad zahtijeva objašnjenje. A želja da večer provedemo sami može biti protumačena kao odbijanje.

U takvom okruženju emocionalna dostupnost lako postaje očekivanje, a ne slobodan izbor.

Posebno je iscrpljujuće kada osjećamo da moramo biti dostupni ne samo fizički nego i emocionalno: spremni razumjeti, ohrabriti, reagirati i pružiti pažnju bez obzira na vlastito raspoloženje.

No bliskost ne bi trebala zahtijevati neprekidnu dostupnost.

Zdrav odnos može podnijeti odgođeni odgovor, odbijeni poziv i razdoblja u kojima jedna osoba jednostavno nema kapaciteta za razgovor.

Možda problem nije u njima, nego u tome kakvi smo mi uz njih

Ponekad nas određeni odnosi iscrpljuju jer u njima ne osjećamo slobodu biti ono što jesmo.

Možda uz nekoga stalno pokušavamo biti zabavni. Uz drugu osobu osjećamo potrebu ostaviti dojam uspješnosti. Pred članom obitelji nastojimo izbjeći svaku raspravu, pa prešućujemo vlastite stavove.

Takvo prilagođavanje nije neobično. Svi se donekle ponašamo različito ovisno o društvenom kontekstu.

Međutim, kada prilagodba zahtijeva stalno potiskivanje vlastitih potreba ili osjećaja, odnos može postati naporan.

Zanimljivo je da ponekad tek nakon susreta osvijestimo koliko smo bili napeti. Dok razgovor traje, koncentrirani smo na drugu osobu. Tek kada ostanemo sami, primijetimo olakšanje.

To ne mora značiti da s tom osobom trebamo prekinuti kontakt. Može, međutim, biti poticaj da se zapitamo zašto u njezinoj blizini osjećamo potrebu ponašati se na određeni način.

Kako prepoznati odnos koji nas emocionalno opterećuje?

Jedan naporan razgovor nije dovoljan razlog da odnos proglasimo problematičnim. Svatko može imati loš dan, biti zabrinut ili prolaziti kroz razdoblje u kojem mu je potrebna dodatna podrška.

Važnije je prepoznati obrasce koji se ponavljaju.

Osjećamo obvezu javiti se i kada za razgovor nemamo energije. Prije susreta razmišljamo kako izbjeći određene teme ili reakcije. Nakon razgovora često osjećamo umor, napetost ili razdražljivost. Rijetko imamo priliku govoriti o vlastitim potrebama. Osjećamo krivnju kada postavimo granicu. Primjećujemo da smo opušteniji kada se susret odgodi.

Nijedan od ovih znakova sam po sebi ne dokazuje da je odnos nezdrav. Međutim, ako se pojavljuju često i dugotrajno, mogu upućivati na potrebu da preispitamo način na koji u njemu sudjelujemo.

Moramo li se udaljiti od ljudi koji nas iscrpljuju?

Popularna psihologija često nudi jednostavno rješenje: uklonite iz života sve koji vam oduzimaju energiju.

No međuljudski odnosi rijetko su toliko jednostavni.

Osoba koja nas iscrpljuje može biti netko koga iskreno volimo. Netko tko nam je godinama pomagao. Netko tko prolazi teško razdoblje. Ili jednostavno netko čije su emocionalne potrebe drukčije od naših.

Zato udaljavanje ne mora biti prvi, a osobito ne jedini odgovor.

Ponekad je dovoljno promijeniti način komunikacije. Umjesto dugih telefonskih razgovora možemo dogovoriti susret kada imamo više vremena. Možemo reći da trenutno nemamo kapaciteta za tešku temu. Možemo prestati automatski nuditi rješenja za probleme koje druga osoba zapravo želi samo podijeliti.

Važno je i osvijestiti vlastiti doprinos dinamici odnosa. Ako nikada ne izražavamo svoje potrebe, druga osoba možda neće ni znati da nešto nije u redu.

Postavljanje granica ne mora biti dramatično. Ne zahtijeva svađu, optuživanje ni duga objašnjenja.

Ponekad je dovoljno jednostavno reći: „Danas sam umorna i voljela bih da razgovaramo drugi put.”

A način na koji druga osoba reagira na takvu granicu može nam mnogo reći o kvaliteti odnosa.

Bliskost ne znači da moramo nositi sve što druga osoba osjeća

Možda je jedan od najvažnijih pomaka u razumijevanju odnosa prihvaćanje činjenice da možemo nekoga voljeti, razumjeti i poštovati, a ipak nemati dovoljno emocionalnog prostora za sve njegove potrebe.

Možemo biti dobri prijatelji, a ne biti dostupni svakoga dana. Možemo brinuti o članovima obitelji, a da pritom ne preuzmemo odgovornost za svaku njihovu brigu. Možemo suosjećati s tuđom tugom, a da je ne moramo stalno pokušavati ukloniti.

Isto tako, vrijedi se zapitati dopuštamo li i drugima pravo na takve granice.

Jer emocionalno zdravi odnosi nisu oni u kojima se nitko nikada ne osjeća umorno, povrijeđeno ili neshvaćeno. To su odnosi u kojima postoji dovoljno sigurnosti da o tim osjećajima možemo razgovarati bez straha od odbacivanja.

Na kraju, možda najvažnije pitanje nije zašto nas određeni ljudi toliko iscrpljuju, nego koliko prostora u tim odnosima ostavljamo za sebe. Ne treba nam manje ljudi u životu. Treba nam manje osjećaja da za sve njih moramo uvijek biti dostupni.

FOTO: Unsplash, Pexels

AUTORICA TEKSTA

Slični članci