Neobično je koliko dobro možemo poznavati puteve vlastitog grada, a da nam pritom ni ne padne na um koliko ga malo uistinu poznajemo. Znamo gdje treba skrenuti da uštedimo nekoliko minuta, koji će nas tramvaj otpeljati na željeno mjesto, na kojem semaforu zeleno svjetlo traje prekratko te gdje možemo usput zastati i predahnuti od užurbanog dana. Kada se krećemo gradom, uglavnom to činimo dobro poznatim rutama i najčešće s vrlo jasnim ciljem: stići nekamo.
Grad kojim prolazimo, a koji više ne gledamo
U svakodnevnoj jurnjavi grad postaje tek prostor kroz koji se krećemo između dvije obveze. Prolazimo pokraj istih pročelja, haustora, spomenika i izloga, ali ih s vremenom više ne primjećujemo. Pogled je uvijek usmjeren prema nečemu, bila to sljedeća točka dnevnog rasporeda ili ekran mobitela. Možda je upravo to što uvijek znamo točno kamo bismo trebali ići ono što nas, na neki način, odvaja od grada i njegovih skrivenih priča.
Postoji posebna vrsta slobode koju omogućava jedino izlazak iz kuće koji nema precizno zacrtanu rutu, kao ni zadatak koji se pošto-poto mora ispuniti. Ta nam sloboda omogućava da skrenemo ulicom kojom inače nemamo razloga ići, zastanemo kada nam nešto privuče pažnju i zapitamo se kako prije nismo primijetili neki detalj. Ili da nas dio grada podsjeti na neka divna, već proživljena vremena. Možda nas baš takvo koračanje gradom navede da zastanemo kraj kuće odjevene u zeleno ruho mahovine, zbog koje nam se čini da kuća diše i pamti te nas podsjeća da grad nikada nije u potpunosti odvojen od prirode.
Takvi bi prizori u većini naših šetnji gradom bili zanemareni kao nevažni. Međutim, ako si dozvolimo prepustiti se gradu i svemu što on u nama budi, shvatit ćemo da se dragocjenosti često kriju na mjestima koja moramo pozorno pogledati.
Matoš je znao vrijednost lutanja
Antun Gustav Matoš je to itekako dobro znao. Zato u feljtonu „Flanerija“ (1904.) razlikuje svakodnevnu praktičnu šetnju, koja se odvija kako bi se nešto obavilo, od flaniranja. Flaniranje je kretanje radi kretanja, sloboda u lutanju bez cilja u kojoj flaner postaje promatrač, komentator, ponekad i pjesnik kojem neka usputna sitnica može izazvati emotivnu senzaciju. Zahvaljujući svojim flanerskim lutanjima, Matoš nam je ostavio niz prekrasnih zapisa o gradovima, ljudima i životu.
Danas je teže nego ikada prepustiti se takvom lutanju. Kretanje nam je omeđeno najbržim mogućim rutama, neprekidnom listom obveza i vremenskim odrednicama unutar kojih nešto moramo učiniti. Čak je i u nepoznatom dijelu grada nekoliko dodira po ekranu dovoljno da prestanemo biti izgubljeni. Čini se da smo baš tako gradu ukrali mogućnost da nas iznenadi.
Zašto vlastiti grad ne gledamo kao putnici?
Zanimljivo je koliko se način na koji se krećemo kroz grad promijeni kada posjetimo neko novo mjesto. Odjednom primjećujemo ljude koji sjede na klupama, zavlačimo se u ulice kojima ne znamo ime i bez problema hodamo bez nekog posebnog cilja. Naravno, treba uzeti u obzir i to da smo na putovanju izvan svojih uobičajenih ruta te da dobar dio onoga što nas kod kuće tjera da samo jurcamo gradom nakratko ostavljamo po strani. Ali zašto ne bismo ponekad i gradu u kojem živimo dopustili da nam bude predah, vrijeme izvojevano za sebe, za buđenje znatiželje?
Možda je upravo to ono što nam je prijeko potrebno, taj podsjetnik da su osjećaj predaha i znatiželja koja nas nutka na istraživanje uvijek ovdje, nadohvat ruke. Tako si dajemo priliku da, primjerice, na dotrajaloj fasadi uočimo fragmente povijesti koji se svom silom trude izbiti u suvremenost. Dajemo si priliku uočiti natpis koji je nekoć prolaznicima signalizirao da se upravo ondje nalazi kavana koja ih je pozivala u svoje okrilje, podsjećajući na to koliko je dokolica nužna u životu svakog pojedinca.
Dokolica kao mali čin otpora
U vremenu u kojem smo gotovo naučili osjećati nelagodu pred praznim prostorom u rasporedu, dokolica je postala pomalo sumnjiva kategorija. Kao da i slobodno vrijeme mora imati zadatak, rezultat ili barem broj prijeđenih koraka. Flaniranje, međutim, ne obećava ništa od toga. Upravo se u tome kriju njegova vrijednost i ljepota. Iz flanerske šetnje ne moramo donijeti ništa osim dojma.
Grad nikada nije do kraja upoznat
Zbog toga nikada ne trebamo pretpostaviti da grad već poznajemo u potpunosti. Uvijek postoji neko dvorište, raskošna starinska ograda, cvijeće na prozoru ili prizor sunca koje polako napušta zagrljaj grada… nešto zbog čega vrijedi zastati. Ne zato što iza svakog prizora mora postojati neka velika priča, nego zato da se podsjetimo da grad nije samo mjesto kojim prolazimo. On je nešto što u nama uvijek iznova može probuditi nove impresije, nešto što se uvijek može još malo bolje upoznati.
Autorica vodi tematske šetnje Zagrebom pod nazivom „Kelnerice“, kroz koje istražuje i oživljava svakodnevni život grada, njegove kavane, gostione, ljude i zaboravljene priče.
TEKST I FOTO: Đurđica Vitković, Unsplash
