Osmog srpnja, dok Zagreb kuha u ljetnoj vrućini, Muzej grada Zagreba na svojim je društvenim mrežama podsjetio na datum koji za starije Zagrepčane nosi gotovo isti emotivni naboj kao neki obiteljski blagdan, obljetnicu Univerzijade. U svojoj suvenirnici Dućkas muzej i danas prodaje predmete s likom nasmiješene vjeverice Zagija, a ta naizgled sitna trgovačka gesta zapravo je uvod u jednu od najzanimljivijih priča o gradskom identitetu koje Zagreb ima.
Ljeto koje je promijenilo grad
Od 8. do 19. srpnja 1987. godine Zagreb je bio domaćin 14. ljetnih studentskih igara, Univerzijade, na kojoj se natjecalo više tisuća sportašica i sportaša iz preko stotinu zemalja. Broj sudionika u različitim izvorima varira, ali svi se slažu oko jednog: Zagreb takav priljev mladih ljudi iz cijelog svijeta dotad nije vidio, a slogan “Svijet mladih za svijet mira” danas zvuči gotovo dirljivo naivno u odnosu na vrijeme u kojem je izgovoren.
Ono što Univerzijadu čini zanimljivom trideset i nešto godina kasnije nije toliko sportski rezultat koliko infrastrukturni i urbanistički pečat koji je ostavila. Zagreb je za tu priliku dobio dvoranu Cibona, sportski centar na Jarunu, obnovljene bazene na Šalati, novi autobusni i obnovljeni željeznički kolodvor, a Tkalčićeva je upravo tada počela život kakav danas poznajemo kao mjesto večernjeg izlaska, a ne tek prometnica. Neki povjesničari urbanizma tu transformaciju nazivaju gradskim preporodom, i teško je s time ne složiti se kad se sjetimo koliko je toga u zagrebačkoj svakodnevici zapravo nastalo u tih desetak dana 1987.
Vjeverica po izboru građana
Ali junakinja ove priče nije infrastruktura, nego jedno malo, plavo, nasmijano stvorenje. Kad je Zagreb dobio domaćinstvo Univerzijade, postavilo se pitanje maskote, a Večernji list je, u pravom demokratskom duhu, pozvao građane da sami predlažu rješenje. Stigli su prijedlozi s vrapcima, kosovima, čak i medvjedom, no najviše je glasova prikupila vjeverica: simpatična, živahna, pomalo neozbiljna životinjica koju je lako zamisliti kako skače između Tuškanca i Maksimira. Idejno rješenje povjereno je Nedeljku Dragiću, iskusnom animatoru i ilustratoru, koji je do veljače 1985. dovršio lik u svim mogućim sportskim pozama, od košarkaša do atletičara.
Zagi je nosio modificirano slovo U s Univerzijadinog loga, toliko nakrivljeno da su ga zlobniji Zagrepčani prozvali Y, pa su igre u šali prekrstili u “Ipsilonijadu”. Dječji zbor Trešnjevački mališani snimio je pjesmu “Zag, Zagi, Zagreb”, koju su generacije Zagrepčana pamtile i kad su davno prerasle osnovnu školu.
Zašto nas i danas dira
Ono što je najzanimljivije u priči o Zagiju nije nostalgija sama po sebi, nego to koliko dugo ta nostalgija traje i koliko je slojevita. Trideset godina od Univerzijade, 2017., Tehnički muzej ugostio je veliku retrospektivnu izložbu s originalnim suvenirima, medaljama i promotivnim materijalima. Kolekcionari poput Igora Novakovića godinama su skupljali marame, plakete, ambalažu sponzora i predmete vezane za maskotu, gradeći privatne arhive koje danas djeluju gotovo kao alternativna gradska muzeologija – paralelno sjećanje koje čuvaju pojedinci, a ne institucije.
Muzej grada Zagreba u tom je smislu odigrao zanimljivu ulogu čuvara sjećanja bez patetike. Djelatnici muzeja prije desetak godina organizirali su likovne radionice za djecu sa Zagijem kao predloškom, svjesno gradeći most između generacije koja je Univerzijadu doživjela uživo i generacije koja je grad koji poznaje naslijedila upravo zahvaljujući toj sportskoj priredbi. Danas je taj most jednostavniji: dovoljna je šalica, magnet za hladnjak ili razglednica iz Dućkasa da se veza s prošlošću grada prenese dalje, gotovo mimoiđe potrebu za objašnjenjem.
Ima nešto simptomatično u tome što grad koji se stalno mijenja, koji svake godine izgleda malo drugačije, svoj emotivni kontinuitet gradi upravo oko jedne nacrtane vjeverice. Zagi nikad nije bio ozbiljan simbol, nije to ni pokušavao biti. Možda je baš u tome tajna njegove izdržljivosti: dok se veliki narativi o gradu mijenjaju s politikom i vremenom, jedna nasmiješena vjeverica ostaje jednostavno simpatična, i to je, izgleda, dovoljno da preživi četrdeset godina.
