Svaki novi slučaj nasilja nad ženama otvara isti obrazac: javni šok, medijska pažnja, kratkotrajna politička reakcija i potom povratak u tišinu. Unatoč brojnim analizama, strategijama i zakonima, ključni problem ostaje isti, sustav djeluje tek nakon što je šteta već počinjena.
To nije slučajnost, nego posljedica načina na koji je problem konceptualiziran: kao niz pojedinačnih incidenata, a ne kao predvidljiv društveni obrazac.
Institucije ne zakazuju zato što ne znaju, nego zato što ne djeluju
Podaci o nasilju nad ženama u Hrvatskoj godinama su dostupni. Postoje evidencije policije, centara za socijalnu skrb, sudova i organizacija civilnog društva. U velikom broju slučajeva nasilje je bilo prethodno prijavljivano, a rizici poznati. To znači da problem nije u nedostatku informacija, nego u načinu na koji se te informacije koriste ili ignoriraju.
U takvom kontekstu, institucionalni propusti ne mogu se tumačiti kao izolirani propusti pojedinaca. Riječ je o strukturnom obrascu u kojem odgovornost postaje razvodnjena, a reakcije se svode na administrativne protokole bez stvarne evaluacije učinka.
Komunikacija kao produžetak odgovornosti
Način na koji institucije komuniciraju u kriznim situacijama nije neutralan. On oblikuje percepciju odgovornosti, određuje ton javne rasprave i šalje poruku o tome što je društveno prihvatljivo.
Kada se u priopćenjima govori o „nesretnim okolnostima“ ili „tragičnim ishodima“, briše se činjenica da nasilje ima prepoznatljive obrasce i uzroke. Takav jezik nije bezazlen, on proizvodi društvenu amneziju i stvara dojam da se ništa nije moglo učiniti.
U zemljama koje su ozbiljnije pristupile prevenciji nasilja, komunikacija institucija podrazumijeva transparentno imenovanje propusta, jasnu podjelu odgovornosti i javno izvještavanje o mjerama koje slijede. Kod nas, komunikacija često služi ublažavanju političke štete, a ne rješavanju problema.
Između europskih obveza i domaće prakse
Hrvatska se formalno obvezala na provedbu međunarodnih konvencija i europskih standarda u zaštiti žena od nasilja. No razlika između normativnog okvira i stvarne prakse i dalje je velika.
Dok se na europskoj razini naglasak stavlja na prevenciju, ranu intervenciju i institucionalnu odgovornost, domaći sustav i dalje reagira tek nakon što dođe do eskalacije. Razlog nije nedostatak znanja, već izostanak političke volje da se postojeći mehanizmi dosljedno primjenjuju.
Zašto je promjena komunikacije ključna
Komunikacija nije dodatak politici – ona je njezin sastavni dio. Način na koji se govori o nasilju oblikuje percepciju javnosti, utječe na povjerenje u institucije i određuje hoće li se odgovornost shvatiti ozbiljno.
Bez jasne, dosljedne i profesionalne komunikacije nema ni stvarne prevencije. Sve dok se nasilje predstavlja kao iznimka, a ne kao simptom sustavnih propusta, svaka nova strategija ostat će mrtvo slovo na papiru. Ako želimo promjenu, ona mora započeti priznanjem da problem nije u nedostatku informacija već u nedostatku volje da se s njima nešto učini.
FOTO: Unsplash
