Planinićeve Zastave nisu samo scenska adaptacija velikog romana; to je ogledalo u kojem se vide tri lica našeg vremena: politika kao koreografija moći, mladost kao energija neposluha i ljubav kao jedina stvar koja uporno odbija stati u poredak. Sve troje na sceni komunicira u gusto pletenim slojevima, bez „školskih“ podvlačenja. Redatelj Ivan Planinić bira unutarnji fokus, Kamilova egzistencijalna meteorologija, i kroz nju filtrira oluju epohe. Tako povijest prestaje biti scenografija, a postaje pritisak u grudima.
Gluma koja diše u više planova
Posebno je upečatljiva gluma i transformacije Nine Violić. U svakoj rečenici, pokretu i gesti imate osjećaj da ste joj na udaljenosti daha. Ne igra „ideju“ lika, nego njegovu mikro-cirkulaciju: nijansu pogleda koja mijenja smjer scene, sitni lom glasa kojim priznaje ono što riječi skrivaju. Vjerujete joj u svakom detalju, baš zato što ne traži da joj vjerujete; dopušta da sumnjate s njom.
Tu preciznost nosi i ostatak ansambla.
Livio Badurina rezbari suzdržanu moć, čovjeka koji zna više nego što smije reći. Jadranka Đokić unosi nerv, svjetlucavu ranjivost koja momentalno mijenja uloge u odnosu. Goran Grgić daje mjeru i ritam, tektoniku racionalnog. Živko Anočić igra unutarnju napetost kao stalnu frekvenciju. Marin Klišmanić otvara čiste linije u govorima, pa tekst „sjedne“ u tijelo.
Politika: od parole do intime
Krležin politički nerv Planinić ne svodi na parole. Umjesto didaktike, dobivamo mehaniku moći: kako sustavi melju pojedinca, kako se velike riječi – nacija, revolucija, čast – lijepo čitaju na papiru, a teško u tijelu. Politika se ovdje ne objašnjava; ona se osjeti u načinima na koje likovi prekidaju jedni druge, u tišinama nakon „velikih“ rečenica, u pogledima koji traže savez, a nalaze kompromis. To je Krležino upozorenje današnjici: bez obzira na epohu, poredak uvijek zahtijeva poslušnost, a život je tvrdoglavo neposlušan.
Mladost i neposluh: energija koja mijenja ton
„Zastave“ su roman devet godina i devet zareza između djetinjstva i cinizma. Predstava tu mladost ne romantizira; prikazuje je kao metodu sumnje. Svaki pokret glumaca, svaki nagli šum glazbe, otvara prostor neposluha je odbijanje da se prihvati „kako stvari stoje“. U tome je i suvremenost: mladi danas možda ne govore Krležinim rečenicama, ali osjećaju isti umor od maski i istu potrebu da probiju formu.
Ljubav, prijateljstvo, međuljudske pukotine
Najmekši, ali možda i najopasniji sloj su odnosi. Ljubav u Zastavama nije utočište, nego rizična istina. Prijateljstva nisu romantični paktovi, nego tereni pregovora: što smo spremni prešutjeti, a što nas uništi kad izgovorimo. Predstava to hvata mikrogestom – rukom koja zastane u zraku, prijekorom koji ne nađe riječ, osmijehom koji izgleda kao poraz. U takvim trenucima scenska ekonomija Ivana Lušičića Liika (svjetlo, video, scenografija) pokazuje punu snagu: ambijent nije „povijesna tapeta“, nego respirator scena; širi se i sužava s emocijom. Tea Bašić kostimima nadrezuje vrijeme, ali i karakter. Rezovi govore jednako glasno kao boje. Maja Marjančić i Maša Kolar preciziraju pokret da bi emocija postala vidljiva, a Nikša Marinović i Luka Gamulin glazbom crtaju ono što ni Krležin rječnik ponekad ne stigne opisati.
Dramaturška linija Mirne Rustemović i Dubravka Mihanovića jasno je segmentirana: gust tekst destiliran u čiste jedinice značenja. Prijelazi nisu „veliki efekti” nego logična disanja taman koliko treba da se prenese misao, a ostane čista emocija.
Zašto je važno upravo sada
Zastave podsjećaju da je razgovor rijedak, a odgovornost teška. Predstava tvrdi da je intima politički čin: kako volimo, tako i glasamo; kako šutimo, tako i pristajemo. A neposluh nije samo bunt protiv institucije, to je i hrabrost da pogledamo prema sebi bez amortizera ironije.
Planinićeve Zastave su slojevita, zrela i emocionalno rizična predstava. Nina Violić briljira povjerenjem koje proizvodi iz detalja, dok cijeli ansambl gradi moćnu kolektivnu dramaturgiju. Ovo je kazalište koje se ne boji misli, ali još manje bježi od osjećaja. Krleža, danas: mladi gnjev protiv posluha, ljubav koja ne pristaje na mir, prijateljstvo koje vrijedi samo ako izdrži istinu.
Obavezno pogledati zbog umjetnosti, ali i zbog onog što vam se može promijeniti u načinu na koji slušate sebe i druge.
FOTO: Marko Ercegović
