Ako je itko mislio da je Eurosong natjecanje u bel canto izvođenju najboljih pop pjesama, onda je zasigurno prespavao više od pola stoljeća. Tek mali podsjetnik da Španjolska, Francuska, Velika Britanija, Njemačka i Italija svake godine imaju osigurano mjesto u finalu Eurosonga, svjedoči o tome kako je ovaj festival mnogo više od glazbe. Moć, financijska suradnja s Europsko radiodifuzijskom unijom (koja organizira ovaj show), slanje političkih poruka upakiranih u veseli performans otkačenih umjetnika, zrcalni odraz o situaciji na terenu kada su u pitanju dobrosusjedski odnosi među europskim državama (pogotovo onima koje su nastale raspadom neke veće, zajedničke države) i sposobnost lobi skupina koje stoje iza pojedinih izvođača, samo su dio ovog kaleidoskopa koji čini Eurosong takvim kakvim ga poznajemo.
I kada sve to uzmemo u obzir, onda je poprilično jasno zašto se iz godine u godinu, Hrvatska vraća kući ubrzo nakon generalne probe. Nježne pjevačice i/ili pjevači koji pjevaju o ljubavi između dvoje ljudi, ili o platonski neuzvraćenim emocijama, ili o trećoj osobi koja dvjema osobama kvari sreću, odavno je izlizana stvar koja ni na koga ne ostavlja poseban dojam jer sve je to već viđeno, nikoga ne provocira, ne ostaje u ušima, a kad se svemu doda i mlaki scenski nastup, ostaje nam blijeda slika koju nitko nije primijetio. Svi su oni lijepi, više ili manje talentirani, posvećeni i dragi, ali Eurosong traži nešto drugačiji pristup zadatku.
Svidjela vam se ili ne nikoga Mama ŠČ nije ostavila ravnodušnim
“Sve sličnosti sa stvarnim događajima su namjerne”, započela je najava Dore. I prije nego što je itko od izvođača izašao na scenu, počeli su Twittovi, FB statusi i IG storyji koji su govorili o kojekakvim detaljima vezanima za Doru, ali ako analiziramo statistiku, izgledalo je to ovako… Pričalo se o Let3 i ostalima. Bilo je sigurno, ovi prekaljeni riječki rokeri već i prije početka natjecanja uzburkali su vodu. Prst u oko puritancima, a prava poslastica za one koji se raduju ironiji, provokaciji, hrabrosti, performansu i stavu. Kažu da kada poslušaš i pogledaš nastup, a on prođe kao da si udario dlanom o dlan i nisi trepnuo, možeš biti siguran da je nastup bio dobar. Gomila detalja, faktor iznenađenja, vulkanska energija, zarazni refren, dobro zezanje, sve je to zaokupiralo pažnju publike i kritike. Opatijsku scenu neumoljivo su prodrmali Let3 i to se itekako vidjelo na bodovima. Prljin vokal koji je instrument za sebe, kostimi koji podsjećaju na uniforme, hrabro koketiranje s golotinjom, subliminarne poruke, karikaturalnost koja je dozirana taman toliko da ne ide u banalnost nego je tu da samo pojača kritiku koja je vrlo jasno opjevana i predstavljena bez ustezanja. Momci s mudima bez dlake na jeziku odigrali su rolu koja je sve one koji su zaboravili u kakvom svijetu živimo, otrijeznila.
Zgražatelji nad pobjedom Mame ŠČ rekli su kako je toliko malo teksta koji nema nikakvog smisla. No, zar je tome stvarno tako? Nije li se u tih nekoliko stihova reklo mnogo više nego u kakvim epopejama, političkim govorima i političkim analizama? I sami su članovi benda jasno istakli kako je ovo antiratna pjesma. Stoga iz cijele simbolike i diskursa koji se proteže njihovim nastupom, jasno je primijetiti kako je riječ o kritici Majke Rusije (Россия-матушка) i njenog sudjelovanja u ratu pod dirigentskom palicom krokodilskog psihopata. A čitav nastup, od teksta, kostima i koreografije je učinjen po svim pravilima dobre satire; duhovito, gorko, lepršavo, pitko i slojevito.
Nije teško zaključiti kako je eurovizijska pozornica izvrsno mjesto odakle se može poslati poruka koju će čuti cijeli svijet. Reći će neki da na zabavnoj pozornici nema mjesta politici, ali zar nije zadaća umjetnika da dignu svoj glas u ime onih koji ne mogu. Zar nije od Mrletove dlakave guzice iz koje viri ruža, neukusnije zabavljati se s naivnim smješkom na licu, na blještavoj pozornici i pjevati o ljubavi i slatkišima dok padaju bombe i mladići odlaze u rat koji ionako dobivaju samo ratni profiteri? Ako je umjetnost zrcalo svijeta, onda je ovakav Let3 itekako potreban na liverpoolskoj pozornici.
Simbolika koja u tako malo riječi, tako mnogo kaže
Traktorom nas podsjećaju na Putinov rođendanski poklon koji je dobio od svog prijatelja, saveznika, odnosno bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka. Točnije, uručio mu je vaučer za traktor, istaknuvši da se radi o modelu sa sijačicom pa će Putin, ako želi, moći sijati žito, da Europljani ne gladuju i ne kradu kruh Ukrajini. Nije li samo ovom simbolikom “mama kupila traktora”, ispričana cijela priča o potkupljivosti političkih saveznika, korupciji, o igri moći i resursima koji su uvijek početak i kraj svakog rata, kroz sva vremena, na svim paralelama.
“Trajna-nina, armagedon, nona”, stih je koji je u tih nekoliko riječi objasnio čitavu logiku i nastup karakterističan za djelovanje psihopate. “Trajna nina” je jedan bezbrižan stih iz narodne istarske pjesme, koja se pjeva u trenucima koji je vežu za “udri brigu na veselje”, dok radiš nešto mehanički, bez grižnje savjesti. Baš onako kako bi se ponašao psihopat koji je nesposoban za osjećaje empatije i kojega hrani tuđa nemoć, bol i katastrofe. Koji radosno pjevuši dok nanosi bol i štetu.
Let3 je svojim nastupom pokazao kako nemaju problem istaknuti koliki je besmisao rata i kako je za Armagedon, simbol krajnjeg sukoba između Boga i sila zla, potreban samo jedan (ili nekoliko njih) mali, podli psihopat.
Stih “Mama ljubila morona” je još jedan šamar podržavateljima rata, onima koji ga vode i koji na njega huškaju, a mama ih podržava u tome, voli i cjeliva, odnosno odobrava loše poteze koji se u njeno ime čine, a na njenu štetu. Da… Ovime “mama ja se idem igrat’ ”, opet se naglašava da se taj isti mali, podli psihopat, zaista igra i s protivnicima, ali i s mamom koja mu ne oduzima legitimitet za njegove psihopatske postupke zbog kojih svi snose posljedice i tijekom igre, a pogotovo kad se stigne do kraja igrice, odnosno rata.
Podigne li Let3 prašinu i na globalnom nivou, kao što im je pošlo za rukom u Hrvatskoj, zasigurno će daleko dogurati na eurovizijskoj ljestvici i pokazati da pop kultura nije tek prazna parada kiča već da postoje bendovi koji ozbiljno misle, a pritom se dobro zezaju, opako praše progresivni rock, imaju sjajan lead vokal, zdrav razum, obrazovanje i kreativnost, a pogotovo pacifizam na koji bismo kao društvo trebali biti ponosni.
