Tehnološki napredak, koji uvelike pomaže u svakodnevnom životu, sada se okreće jednom od najosjetljivijih aspekata ljudske egzistencije – osjećaju samoće. U vremenu kada su međuljudski odnosi sve češće svedeni na kratke poruke ili emotikone, umjetna inteligencija (AI) ulazi na scenu kao potencijalni prijatelj, terapeut i sugovornik. No, jesu li AI chatbotovi rješenje za epidemiju usamljenosti ili samo još jedan simptom društva koje polako gubi kontakt s vlastitom humanošću?
Digitalni prijatelji za usamljeni svijet
Prema istraživanju koje donosi portal Freethink, razvoj AI chatbotova poput Replike, ChatGPT-a i sličnih, ima cilj pružiti emocionalnu podršku milijunima ljudi diljem svijeta. Sama ideja da stroj može biti empatičan sugovornik, dostupan 24 sata dnevno, ima svoje neosporne prednosti. Stariji ljudi koji žive sami, mladi koji se bore s društvenom anksioznošću ili čak oni kojima su stvarni prijatelji fizički daleko, pronalaze utjehu u ovim digitalnim sugovornicima.
Jedna žena, kako navodi Freethink, opisala je svoj odnos s chatbotom kao “emocionalno bogat” i “prijateljski”. Ovaj oblik komunikacije često je oslobođen prosudbi koje dolaze s ljudskim odnosima. AI ne zaboravlja vaše preferencije, uvijek je strpljiv i prilagodljiv – ukratko, idealan sugovornik za one koji osjećaju prazninu u svakodnevnom životu.
Pitanje etike i stvarne povezanosti
No, upravo u toj “idealnosti” leži i klopka. Jesmo li spremni prihvatiti umjetno oblikovane emocije kao zamjenu za stvarne? Kritičari upozoravaju da oslanjanje na AI kao emocionalni oslonac može dodatno otuđiti ljude, navodeći ih da se još više povlače iz stvarnih odnosa. Umjesto da se suočimo s korijenima usamljenosti – bilo da je riječ o društvenim normama, ekonomskim nejednakostima ili ubrzanom ritmu života – rješenje tražimo u tehnologiji.
U tom kontekstu, chatbotovi su kao digitalni flaster na otvorenu ranu. Oni možda trenutno ublažavaju bol, ali ne rješavaju njezin uzrok. Dapače, stvaraju novu ovisnost – emocionalnu vezu s nečim što nije živo, što nikada ne može istinski razumjeti ljudsku složenost.
Je li budućnost ljudska ili digitalna?
Kada AI preuzme ulogu prijatelja, gdje povlačimo granicu? Hoće li generacije koje dolaze gledati na međuljudske odnose kao luksuz, dok svoje emocionalne potrebe zadovoljavaju putem strojeva? Možda čak i opasnija ideja jest ta da vladajuće strukture koriste AI za ublažavanje nezadovoljstva i emocionalnih kriza, umjesto da se bave uzrocima socijalnih problema.
S druge strane, AI chatbotovi ne moraju nužno biti negativan fenomen. Ako se koriste kao alat, a ne zamjena, mogu pružiti prijeko potrebnu podršku. Na primjer, u situacijama kada je stručna psihološka pomoć nepristupačna ili preskupa, AI može poslužiti kao prva linija obrane. Ključno je, međutim, da ne zaboravimo ljudsku potrebu za stvarnim kontaktom, za toplinom i bliskošću koju nijedan algoritam ne može replicirati.
Između utjehe i opasnosti
AI chatbotovi postali su fascinantno rješenje za modernu usamljenost, ali i upozorenje na smjer kojim idemo kao društvo. Oni nisu neprijatelj, već odraz našeg vremena – vremena u kojem je tehnologija spremna popuniti praznine koje smo sami stvorili.
No, ono što nas definira kao ljude nije savršena komunikacija niti neograničena dostupnost, već nesavršenost, autentičnost i dublja povezanost s drugima. Na kraju, pitanje koje ostaje jest: možemo li istinski pronaći smisao u digitalnim odnosima, ili ćemo se ipak okrenuti jedni drugima, suočavajući se s vlastitim strahovima i potrebama?
U svijetu koji se sve više oslanja na umjetnu inteligenciju, pravo pitanje nije koliko nas tehnologija može podržati, već koliko smo mi spremni ostati ljudi.
FOTO: Unsplash, Pexels
