Promatranje osobe koja je toksična prema sebi podsjeća na gledanje performansa u kojem je umjetnik i publika jedno te isto biće – u isto vrijeme plješće i zviždi. Ako ste ikad sumnjali da netko vama blizak posjeduje tu specifičnu vrstu otrovne unutarnje dinamike, obratite pažnju na neke od ovih karakteristika i postupanja.
Pasivna agresija prema vlastitom odrazu
„Zrcalo, zrcalo na zidu, zašto ja nisam dovoljno dobra za ovaj svijet?“ Takve osobe odražavaju svoj prezir prema sebi čak i najsitnijim komentarima. Primjerice, lik Estelle iz Sartreova “Iza zatvorenih vrata” stalno se gnuša nad sobom dok se istovremeno opsesivno trudi impresionirati druge. To je klasična situacija u kojoj unutarnji glas kritizira, dok vanjski glas pokušava pridobiti odobravanje. Naravno da je rezultat je unutarnji kaos.
U razgovorima ćete čuti fraze poput: „Ma nije to važno, ionako to uvijek zabrljam,“ ili, „Zašto se uopće trudim kad znam da neću uspjeti?“ – uz dramatično kolutanje očima. Ako ih pitate za mišljenje, vjerojatno će reći: „Ah, ti znaš bolje od mene.“
Kronična potreba za dramom
Tko može zaboraviti Scarlett O’Hara iz “Prohujalo s vihorom”? Scarlett je savršen primjer osobe koja uporno sabotira vlastitu sreću, istovremeno optužujući sudbinu za svoje izbore.
Osoba koja je toksična prema sebi žudi za dramom poput umjetnice koja traži muzu. Bez patnje, njihov život gubi smisao. Ako se nešto može zakomplicirati, one će pronaći način da to postane opera. „Trebala sam ostati kod kuće umjesto što sam izašla, sada svi misle da sam glupa!“ postaje mantra. Drama je njihov kisik, ali ne zaboravimo – svatko tko im pruži ruku riskira da završi kao sporedni lik u tragediji njihovog života.
Perfekcionizam kao oružje samouništenja
Kad je Franz Kafka pisao pisma svojoj zaručnici Felice, bio je majstor toksičnosti prema sebi. Svaka stranica odjekuje nesigurnostima i opsesivnim analizama vlastite bezvrijednosti. Perfekcionisti poput njega postavljaju si ciljeve koji su, realno, neostvarivi, a zatim se nemilosrdno kažnjavaju kad ih ne dosegnu.
Reći će: „Ako nisam najbolja u ovome, čemu služi trud?“ Sve mora biti savršeno – osim njih samih. To je paradoks koji ih gura u beskrajni ciklus frustracije.
Samosabotiranje odnosa
Da se vratimo Sartreu, jer je to uvijek dobro mjesto za krenuti kad tražimo egzistencijalnu ironiju. Likovi u njegovim djelima, osobito Garcin, ne mogu pobjeći vlastitim mislima i uvjerenjima. Ljudi koji su toksični prema sebi imaju sličnu sposobnost sabotirati odnose s prijateljima i partnerima jer smatraju da nisu vrijedni ljubavi.
Ako im pružite kompliment, oni će ga odbiti s nekom vrstom samoponižavajućeg odgovora. Ako im ponudite pomoć, osjećat će se neugodno, a zatim će vas na suptilan način odgurnuti. Kada nešto pođe po zlu, reći će: „Rekla sam ti da ću sve upropastiti.“
Umjetnički prikaz vlastitog bola
Sposobnost pretvaranja osobnog bola u umjetnost. Sylvia Plath u „Staklenom zvonu“ ne opisuje samo depresiju, već i svoje unutarnje demone kroz široko prizmu toksičnog razmišljanja. Takvi ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost uvjeriti vas da je njihova patnja umjetnički izbor, dok zapravo jednostavno ne znaju kako izaći iz vlastite glave.
Njihove priče o vlastitim neuspjesima gotovo su poetične. Očekivani rezultati su empatija, divljenje i, naravno, drama.
Ako prepoznate neku od ovih karakteristika kod sebe ili drugih, ne brinite – prvi korak prema ozdravljenju jest priznanje. No, u duhu ironije, možda je najlakše jednostavno prigrliti vlastitu unutarnju Sartreovsku krizu i pretvoriti je u roman ili barem Instagram post. Na kraju krajeva, ako ćeš već biti toksičan prema sebi, možda je bolje to raditi s umjetničkim štitom.
FOTO: Unsplash, Pexels
