Otvorite BookTok i unutar prve minute scrollanja gotovo je sigurno da ćete naletjeti na isti kadar: djevojka u sobi s prigušenim svjetlom slaže hrpu knjiga na krevet, u pozadini svira Lana Del Rey ili Mitski, a na vrhu hrpe leži “Pod staklenim zvonom” Sylvie Plath ili “Knjiga nemira” Fernanda Pessoe. Knjiga se drži kao rekvizit prije nego što se uopće otvori, kadrira se pored šalice kave i naočala, ponekad pored kutije cigareta, a caption ispod videa obično je jedna rečenica o tome kako je autor “opisao točno ono što osjećam”. Ono što je nekad bilo intimno, gotovo sramežlj zadovoljstvo čitanja tužne knjige u tišini vlastite sobe, pretvorilo se u estetski žanr sam za sebe, s vlastitim vizualnim rječnikom, playlistama i, sve češće, brojevima koji se mjere u milijunima prodanih primjeraka.
Komercijalni motor
Ono što djeluje kao niša internetske supkulture zapravo je ogroman komercijalni motor. Prema podacima koje je TikTok objavio u ožujku 2026. godine, samo je u Europi tijekom 2025. prodano više od 50 milijuna knjiga koje je preporučio BookTok, što je generiralo oko 800 milijuna eura prihoda u ključnim knjižnim tržištima, a Njemačka je pritom najveće pojedinačno tržište s 28 milijuna prodanih primjeraka. Hashtag #BookTok premašio je 200 milijardi pregleda uz više od 36 milijuna objavljenih videa, a istraživanja pokazuju da knjiga koja postane viralna na platformi u prosjeku bilježi rast prodaje od čak 600 posto. Više od trećine korisnika između 16 i 39 godina danas nove knjige otkriva upravo na TikToku, a ne preko preporuka knjižara, novina ili prijatelja, kako je to izgledalo još prije desetak godina.
Unutar tog ogromnog tržišta, “sad girl lit” izdvojio se kao jedan od najprepoznatljivijih podžanrova, s knjigama Sylvie Plath, Fernanda Pessoe, Ottesse Moshfegh i Susanne Kaysen kao njegovim središnjim tekstovima. “Pod staklenim zvonom”, roman star više od šezdeset godina, redovito se vraća na bestseler ljestvice zahvaljujući isključivo TikTok preporukama, dok “Knjiga nemira” Fernanda Pessoe, fragmentarni dnevnik napisan prije gotovo stoljeća, doživljava sličan drugi život kao vizualno savršena, melankolična knjiga za snimanje “spavaće sobe punjene knjigama”.
Estetika koja ima ime i povijest
Ono što danas zovemo “sad girl aesthetic” nije nastalo na TikToku, nego se na platformu preselilo s Tumblra, gdje je cvjetalo još početkom 2010-ih kroz fotografije razmazane maskare, cigareta i citata ispod kojih je gotovo uvijek stajalo ime Sylvie Plath. Estetika ima i svog kulturnog kuma. Kad je Lana Del Rey 2012. objavila album “Born to Die”, stvorila je vizualni i emotivni predložak za cijelu generaciju djevojaka koje su patnju i melankoliju odjednom vidjele kao nešto filmski lijepo, gotovo poželjno. Sadašnja verzija trenda samo je nastavak dugog niza tragičnih ženskih ikona kojima je kultura odavno pridavala poseban sjaj, od Cleopatre preko Marilyn Monroe do Sylvie Plath same, žena čiji je stvarni život bio prožet boli, ali čija je slika s vremenom uglačana u nešto što izgleda kao estetski izbor, a ne kao stvarna patnja.
Sam pojam koji se koristi za opis literarnog podžanra, “Girl, Interrupted”, posuđen je iz istoimenih memoara Susanne Kaysen iz 1993. godine, u kojima autorica opisuje vlastite pokušaje samoubojstva i boravak u psihijatrijskoj ustanovi. Zanimljivo je da je sama Kaysen kasnije rekla kako je knjigu pisala iz bijesa i želje da secira svijet oko sebe, a ne kao poziv na romantizaciju vlastite patnje, poruka koja se u internetskoj recepciji njezina djela najčešće izgubi.
Zašto baš patnja postaje moda
Postoji nekoliko isprepletenih razloga zašto se baš tuga, a ne recimo bijes ili dosada, pretvorila u toliko unosnu estetsku kategoriju. Jedan od njih je jednostavna potraga za autentičnošću u kulturi koja je godinama forsirala “good vibes only” pristup životu: u svijetu hiperkuriranih profila na kojima je sve savršeno, priznanje da nešto boli djeluje iskrenije i ljudskije od još jedne fotografije s osmijehom. Drugi je razlog dublje psihološki: prikaz slomljene, ali lijepe žene stoljećima je bio jedan od najmoćnijih narativnih obrazaca zapadne kulture, od tragičkih junakinja antike do filmskih ikona dvadesetog stoljeća, pa internetska estetika samo nastavlja obrazac koji je oduvijek postojao, samo sad s vlastitim filterom i zvučnom podlogom.
Treći, manje romantičan razlog jest da patnja, kad se dovoljno uredi i uljepša, postaje izvrstan sadržaj. Algoritmi društvenih mreža nagrađuju emocionalno intenzivan sadržaj jer zadržava pažnju dulje od neutralnog, a “estetizirana tuga” nudi upravo tu intenzivnost bez rizika koji nosi stvarna, neuredna kriza. Kritičarke ovog trenda primjećuju gorku ironiju u tome: prava, neugledna bol rijetko je “prodajna” jer ne odgovara vizualnim standardima platforme, dok uredno kadrirana, filtrirana verzija iste boli postaje savršen sadržaj upravo zato što izgleda dovoljno lijepo da bude poželjna.
Kad knjiga postane modni dodatak
Trend je otišao i korak dalje od pukog prikazivanja knjiga u kadru: knjige poput “Zvona pod stakleni poklopac” ili proze Ottesse Moshfegh danas se doslovno nose kao modni dodatak. Autorice koje prate BookTok scenu opisuju kako biraju koju će knjigu ponijeti na temelju toga slaže li se njezina korica s outfitom tog dana, u nadi da će ih neki ulični fotograf snimiti s “dobrom knjigom” u ruci baš kao što bi ih snimio s dobrom torbicom. Ottessa Moshfegh u tom je kontekstu postala gotovo sinonim za “alt sad girl” identitet, a njezina knjiga “Moja godina odmora i opuštanja”, roman o ženi koja se cijelu godinu uspavljuje lijekovima kako bi pobjegla od vlastitog života, jedna je od najčešće prikazivanih naslovnica u ovom mikrožanru.
Cijena estetike koja se ne vidi na fotografiji
Ono što kritičare trenda najviše brine nije to što mladi ljudi čitaju Plath ili Pessou, knjige koje su, uostalom, ozbiljna i vrijedna literatura, nego način na koji se stvarna, često klinički opisana psihička bol pretvara u poželjan estetski identitet kojem se teži. Analize trenda upozoravaju da se prava patnja, ona koja je ružna, kaotična i nefotogenična, u ovoj kulturi rijetko prikazuje jer jednostavno nije “marketabilna” onako kako je to uredna, filtrirana verzija tuge. To otvara i pitanje pristupačnosti same estetike, lik “sad girl” gotovo je uvijek bijel, vitak i konvencionalno privlačan, što znači da isti obrazac koji tobože slavi ranjivost zapravo zadržava vrlo uska pravila o tome čija je bol vrijedna prikazivanja, a čija ne.
Stručnjaci za mentalno zdravlje mladih pritom upozoravaju na suptilniji rizik: kad se simptomi poput apatije, izolacije ili autodestruktivnog ponašanja prikazuju kao nešto poetično i poželjno, mladim ljudima koji stvarno prolaze kroz krizu može postati teže prepoznati vlastito stanje kao problem koji traži pomoć, a ne kao identitet koji treba njegovati i estetski usavršavati.
Između čitanja i performansa
Vrijedi reći i da trend nema samo tamnu stranu. Dio onoga što se događa na BookToku istinski je pozitivan pomak. Mladi ljudi diljem Europe ponovno posežu za zahtjevnom, često desetljećima starom literaturom, knjižare bilježe oživljavanje interesa za klasike, a Pessoin fragmentarni, introspektivni stil pokazuje da se čak i teška, sporo napisana proza može probiti do generacije koja je navodno izgubila koncentraciju za čitanje. Pitanje koje ostaje otvoreno nije treba li se sramiti čitanja Plath ili Pessoe na TikToku, nego u kojem trenutku iskreno prepoznavanje vlastite tuge u tuđim riječima prijeđe u nešto drugo, u izvedbu tuge za publiku koja čeka sljedeći video.
FOTO: Pexels
