Prije nekoliko dana naišla sam na zanimljivo istraživanje Pew Research Centra koje prati globalne trendove u promjeni vjerskog identiteta. Ključan podatak: svaki deseti odrasli čovjek ispod 55 godina napustio je religiju u kojoj je odrastao. Najveći „odljev“ bilježe kršćani i budisti, dok muslimani i hindusi uglavnom ostaju vjerni vjeri u kojoj su rođeni, kod njih samo 1% prelazi ili izlazi iz religije.
Autori objašnjavaju da se najveći broj tih promjena događa u mladosti ili ranoj odrasloj dobi. U zapadnim i ekonomski razvijenijim društvima religijsko „switchanje“ je mnogo češće nego u državama gdje religija nije samo pitanje osobne pripadnosti nego i društvene kontrole ili zakonskih ograničenja. U nekim državama svijeta prelazak u drugu vjeru ili odbacivanje vjere i dalje se kažnjava zakonom.
Oni koji odlaze najčešće ne prelaze u drugu religiju – jednostavno izlaze iz sustava i više se ne deklariraju ni kao vjernici ni kao pripadnici neke crkve. To su, prema Pew-u, najčešće ateisti, agnostici ili ljudi koji jednostavno kažu da nisu opredijeljeni.
Razlozi su različiti, neki se razočaraju u institucije, neki u moralne autoritete koji se ne drže vlastitih propovijedi. Neki shvate da ne nalaze odgovore u svetim knjigama nego u znanosti, umjetnosti, filozofiji. Nekima je doslovno lakše jer više nema rituala, nametnutih zabrana i pravila.
Je li religija društvena navika
Kod nas, u Hrvatskoj i šire u regiji, religija je u velikoj mjeri društvena navika. Roditelji krste djecu prije prvog rođendana, najčešće oko blagdana, da sve bude „po redu“. Krštenje je događaj za obitelj, dolazi rodbina, peče se janje, nosi se torta na tri kata. Dijete dobiva zlatni lančić, simbol pripadnosti i, realno, simbol obiteljske slike pred susjedima.
Ali s godinama, mnogi se tih rituala sjete samo još kad dođe svadba ili sprovod. Statistike govore da je veliki dio populacije kršten, ali puno manji dio doista prakticira vjeru na razini nedjeljnih misa ili ispovijedi. Još je manji broj onih koji se doista ponašaju u skladu s etikom koju vjera propovijeda.
Tu dolazimo do razlike koju osobno vidim: religija je institucija; s pravilima, hijerarhijom, rasporedom svetkovina. Vjera je pitanje unutarnjeg sustava vrijednosti. Religija je formalna pripadnost, vjera je osobna dosljednost. Kad ljudi napuštaju religiju, ne znači nužno da su „izgubili vjeru“ , mnogi naprosto ne žele više biti dio institucije koja često ne živi ono što javno zagovara.
Kad gledam ove brojke, jasno mi je da se proces „odlaska“ neće usporiti. Generacije koje dolaze lakše propituju, manje šute i manje su spremne slijepo slušati autoritet. A sve manje se boje da će ih, ako se ne krste na vrijeme, zadesiti nešto loše.
Religija je na ovim prostorima ljude povezivala, ali i dijelila – često više ovo drugo. Pitanje je hoće li vjera, kao intimna i slobodna odluka pojedinca, jednog dana biti manje formalna, a više stvar osobne savjesti.
Možda ćemo, umjesto da raspravljamo tko se krstio, tko nije i tko je koliko puta bio u crkvi, jednom razgovarati o tome kakvi smo zapravo ljudi.
FOTO: Unsplash
