Postoji jedna rečenica koju tržište rada uporno prodaje kao razumnu, modernu i gotovo neizbježnu – danas svi moramo biti fleksibilni. Na papiru to zvuči kao prilagodljivost. U stvarnosti često znači nešto mnogo prizemnije. Navikni se da ne znaš što će biti za tri mjeseca. Navikni se da ti ugovor istječe baš kad si se malo opustio. Navikni se da stan, dijete, kredit, godišnji odmor i elementarni osjećaj stabilnosti više ne spadaju u normalan tijek života nego u luksuz koji će možda jednom doći, a možda i neće.
Prekarni rad
Upravo tu počinje prava priča o prekarnom radu. Ne samo u radnom pravu, ne u apstraktnim ekonomskim tablicama, nego u svakodnevici. U načinu na koji ljudi odgađaju odluke. U načinu na koji snižavaju očekivanja. U načinu na koji se uče živjeti bez sigurnosti, a da to više ni ne nazivaju problemom. Prekarni rad nije samo nesiguran posao. On je oblik društvene discipline. Uči te da budeš zahvalan na minimumu i tih oko vlastite budućnosti.
U Hrvatskoj je taj minimum odavno postao prepoznatljiv obrazac. U publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj, koju potpisuju Teo Matković, Katarina Jaklin, Jelena Ostojić i Sunčica Brnardić, jasno se pokazuje da rad na određeno i dalje predstavlja dominantan oblik prekarne zaposlenosti u Hrvatskoj te da je, unatoč određenim promjenama kroz vrijeme, riječ o fenomenu koji je duboko obilježio domaće tržište rada. Autori pritom podsjećaju na temeljni paradoks: iako je ugovor na određeno prema europskom i hrvatskom zakonodavnom okviru zamišljen kao iznimka, u praksi je postao gotovo standardiziran način ulaska, a često i ostanka, u svijetu rada.
To nije sitna razlika u formulaciji. Kada nešto što bi trebalo biti iznimka postane pravilo, ne govorimo više o privremenom rješenju, nego o politički proizvedenoj normalnosti. A ta normalnost ima posljedice koje su mnogo veće od same plaće ili trajanja ugovora. Istraživanje Matkovića, Jaklin, Ostojić i Brnardić pokazuje da rad na određeno ne ostaje zatvoren u sferi zaposlenja, nego se prelijeva na druge dimenzije života: od financijske stabilnosti i pristupa stambenom pitanju, do planiranja obitelji, godišnjih odmora i zdravstvenih potreba. Drugim riječima, nesiguran posao ne proizvodi samo nesiguran radni status. On proizvodi nesiguran život.
Osnovni civilizacijski minimum
Tu je važno stati i reći nešto što se prečesto prešućuje. Ljudi ne traže previše kada žele raditi posao od kojeg mogu planirati budućnost. To nije razmaženost. To nije nedostatak otpornosti. To nije generacijska slabost. To je osnovni civilizacijski minimum. Ako radiš, a ne možeš zamisliti gdje ćeš stanovati za godinu dana, ako radiš, a banka te tretira kao rizičnu pojavu, ako radiš, a sve važne odluke odgađaš jer ti ugovor istječe prije ljeta, onda problem nije u tvojoj psihologiji. Problem je u strukturi rada koja je nesigurnost pretvorila u svakodnevnu rutinu.
Privremeni posao
I tu Hrvatska nije usamljena, ali nije ni ista kao sve druge članice Europske unije. Prema Eurostatu, udio privremenog zaposlenja u EU u 2024. iznosio je 11,0%, što je najniža zabilježena razina u razdoblju od 2015. do 2024. godine. Među zaposlenima od 15 do 29 godina privremeni posao imalo je 31,1% mladih u EU, što pokazuje da je upravo ulazak mladih na tržište rada i dalje snažno obilježen nesigurnim oblicima rada. Istodobno, razlike među državama članicama ostaju velike: u ukupnoj populaciji zaposlenih udjeli privremenog rada kreću se od vrlo niskih razina u nekim državama do izrazito visokih u drugima, osobito u Nizozemskoj.
Ali prosjek EU često zavara. Nije ista stvar imati privremeni ugovor u zemlji s jačom socijalnom državom, boljom zaštitom najmoprimaca, razvijenijim javnim stanovanjem i višim plaćama, i imati ga u zemlji u kojoj su troškovi stanovanja visoki u odnosu na dohodak, a obitelj i dalje preuzima ulogu onoga što bi institucije trebale osigurati. Isti tip ugovora ne nosi svugdje istu društvenu težinu. U jednoj državi može biti prijelazna faza. U drugoj može biti mehanizam trajne odgode odraslog života.
Stambeno pitanje
Zato je u hrvatskom kontekstu prekarni rad nemoguće odvojiti od stambenog pitanja. Eurofound u svom novijem radu o stambenim problemima mladih u Europi upozorava da su mladi odrasli nesrazmjerno pogođeni krizom priuštivog stanovanja upravo zato što imaju niže prihode ili nesigurno zaposlenje, pa teže podnose rast troškova. Posljedice ne ostaju na tržištu nekretnina: one oblikuju obrazovne izbore, profesionalne mogućnosti, formiranje kućanstava i mogućnost samostalnog života. To je jedna od najvažnijih točaka cijele rasprave. Nesiguran rad i nepriuštivo stanovanje nisu dvije odvojene krize. To su dva lica iste društvene nesigurnosti.
Kad se to prevede na običan jezik, stvar izgleda jednostavno. Ljudi ostaju dulje s roditeljima ne zato što su komotni, nego zato što je samostalnost postala preskupa. Ljudi odgađaju djecu ne zato što su sebični, nego zato što ne mogu graditi obitelj na ugovorima koji istječu brže od rata kredita. Ljudi ostaju u lošim poslovima ne zato što ne znaju bolje, nego zato što je pregovaračka moć radnika bitno manja kad mu je sama egzistencija privremena. U tom smislu prekarni rad nije samo radni odnos. On je odnos moći.
Fleksibilnost
Eurostat pritom nudi još jedan važan korektiv javnim mitovima. Kod zaposlenih u dobi od 25 do 64 godine najčešći razlozi rada na određeno u EU 2024. nisu bili osobna želja za fleksibilnošću ni životni stil “slobodnog izbora”, nego to da osoba nije mogla pronaći stalni posao ili da je posao bio dostupan samo kao privremeni ugovor. Ta dva razloga zajedno čine većinu slučajeva. To je važan podatak jer skida ideološku šminku s priče o fleksibilnosti. Većina ljudi ne bira nesigurnost zato što je uzbudljiva, nego je prihvaća zato što je tržište rada tako organizirano.
Upravo zato prekarni rad nije tema samo za ekonomiste, sindikate i one koji se “bave radom”. To je tema za svakoga tko pokušava razumjeti zašto se toliko ljudi osjeća umorno, zaglavljeno i trajno na čekanju. Zašto rade, a ne osjećaju napredak. Zašto imaju prihode, a ne i sigurnost. Zašto biografije izgledaju sve impresivnije, a životi sve nestabilnije. U tom procjepu između vidljive aktivnosti i stvarne nemoći nastaje suvremeni osjećaj iscrpljenosti: radiš stalno, ali ništa se ne ukorjenjuje niti pretvara u nešto što bi ličilo na stabilan život.
To iscrpljivanje nije privatni neuspjeh. To je politički učinak. Prekarizacija rada uspijeva upravo zato što ljude uvjerava da svoj problem doživljavaju individualno. Kao da su sami krivi što nisu dovoljno štedljivi, dovoljno uporni, dovoljno tržišno atraktivni, dovoljno “agilni”. A zapravo govore o strukturi koja sistematski prebacuje rizik na radnika. Poslodavac dobiva fleksibilnost. Radnik preuzima neizvjesnost. Poslodavac zadržava manevarski prostor. Radnik odgađa život. To nije neutralna tržišna dinamika. To je politički izbor o tome tko nosi teret nesigurnosti.
Svijet se promijenio
Zbog toga o radu na određeno treba govoriti bez patetike, ali i bez uljepšavanja. Nije riječ samo o tome da su “vremena teška” ili da se “svijet promijenio”. Naravno da se promijenio. No pitanje je u čiju korist. Ako tržište rada sve više traži prilagodbu, a sve manje nudi predvidljivost, onda ne svjedočimo modernizaciji nego regresiji prerušenoј u suvremeni menadžerski jezik. Nema ničeg posebno progresivnog u sustavu koji odraslim ljudima uskraćuje mogućnost da planiraju vlastiti život.
Pa ipak, ova priča ne mora završiti ogorčeno. Može završiti otrežnjujuće, što je mnogo korisnije. Jer prvi korak prema političkoj i osobnoj jasnoći jest prestati pogrešno imenovati problem. Prekarni rad nije lekcija iz karaktera. Nije individualni izazov koji ćeš riješiti boljim planerom, dodatnim webinarom ili još jednom verzijom sebe koja je otpornija, smirenija i organiziranija. To je društveno proizvedena nesigurnost. A ono što je društveno proizvedeno može biti i politički promijenjeno.
U tome je možda i najvažnija točka cijele rasprave. Sigurnost nije nostalgija za prošlim vremenima. Ona nije buržujska fantazija ni infantilna potreba za garancijama. Sigurnost je preduvjet slobode. Bez nje ljudi ne odlučuju slobodnije nego opreznije. Ne riskiraju kreativnije, nego više šute. Ne grade hrabrije, nego dulje odgađaju. Društvo koje normalizira prekarni rad zapravo normalizira sužavanje horizonta. A društvo koje želi biti ozbiljno, pravedno i iole demokratsko mora ljudima ponuditi više od pukog preživljavanja između dva ugovora.
Ako želimo ozbiljno govoriti o budućnosti u Hrvatskoj, onda je vrijeme da prestanemo sigurnost tretirati kao luksuz. Ona to nije. Ona je osnovna infrastruktura dostojanstvenog života. I zato pitanje rada na određeno nije sporedna tema za uski krug stručnjaka, nego jedno od ključnih pitanja našeg vremena. Jer nije stvar samo u tome kakve poslove imamo. Stvar je u tome kakve živote iz tih poslova možemo izgraditi.
FOTO: Unsplash, Pexels
