Svaka od nas ima u obitelji nekoga tko je rekao: “Nek’ te on nosi na rukama, ne daj da te muškarac ne poštuje.” Bake su to govorile s ponosom, kao savjet za život, a ne kao ideologiju. Danas ista rečenica ima hashtag i milijune pregleda na TikToku, prevedena u trend zvan “princess treatment”, žena ne govori s konobaricom, ne otvara vrata, ne nosi ništa teže od torbice, dok muškarac “vodi”. Video koji je pokrenuo lavinu, onaj Amerikanke Courtney Palmer u kojem objašnjava da prava dama u restoranu šuti dok je se ne pita, prikupio je više od sedam milijuna pregleda prošlog ljeta. No zanimljivije od samog videa jest zašto je ta poruka u Hrvatskoj pala na tako plodno tlo jer mi taj scenarij, u nešto drukčijem ruhu, znamo napamet još od djetinjstva.
Odgoj za princezu, plaćen po pola
Ono što trend prešućuje jest da “biti princeza” nije nešto što žena samo poželi u dvadesetima, nego uloga za koju je često pripremana od vrtića. Hrvatska istraživanja PISA programa pokazuju da čak 45 posto roditelja dječaka očekuje njihovu afirmaciju u prirodnim i tehničkim znanostima, dok isto očekuje tek 20 posto roditelja djevojčica. Drugim riječima, dječake još uvijek odgajamo da grade karijeru, a djevojčice da budu poželjne, da se svide, da se udaju, da “nađu nekoga tko će ih paziti”. Sociolozi taj obrazac često povezuju s onim što nazivaju retradicionalizacijom. Nakon raspada Jugoslavije, obnova hrvatskog identiteta bila je tijesno vezana uz jačanje uloge Katoličke crkve, što je vratilo patrijarhalne modele obitelji u središte javnog života baš u trenutku kad je Zapad krenuo u suprotnom smjeru. Zato “princess treatment” kod nas ne djeluje kao uvezena kurioznost nego kao ažurirana verzija onoga što je “cura za udaju” trebala biti i prije trideset godina, samo s boljom rasvjetom i filtrom.
Problem je što ta priča o zaštićenoj princezi u odrasloj dobi prestaje biti bajka i postaje računica. Prema analizi portala MojaPlaća i Državnog zavoda za statistiku, muškarci su u Hrvatskoj 2025. godine u prosjeku primali oko 1.656 eura neto plaće, a žene oko 1.441 eura. Što znači da je jaz od otprilike 13 do 15 posto, ovisno o metodologiji. Prema Indeksu ravnopravnosti spolova EIGE-a za 2025., Hrvatska je tek 18. od 27 članica EU-a, s najvećim zaostatkom baš u domeni neplaćenog rada. Hrvatske žene svakodnevno provedu tri sata i 30 minuta na brigu o djeci i kućanstvu, muškarci svega sat i 15 minuta. Samo 34,8 posto žena u Hrvatskoj nalazi se na rukovodećim pozicijama. Kad se ti brojevi zbroje, “princess treatment” prestaje zvučati kao hir, a počinje zvučati kao logičan zahtjev za nadoknadom, ako ionako radiš drugu (neplaćenu) smjenu kod kuće i zarađuješ manje za istu prvu, možda barem želiš da netko drugi nosi vrećice iz dućana.
Dvorac koji se ne može priuštiti
Ironija cijele priče jest da je “dvorac” u kojem bi princeza trebala živjeti, doslovno, sve manje dostupan. Prema Eurostatu, čak 66,3 posto hrvatskih kućanstava izjavljuje da im je teško pokriti osnovne životne troškove, lošiju situaciju u Europskoj uniji bilježe još samo Grčka i Bugarska. Prosječna cijena kvadrata stana u Zagrebu premašila je 3.800 eura, a osoba s prosječnom plaćom danas može, uz kamatu od četiri posto i rok otplate od 30 godina, podignuti kredit dovoljan za kupnju stana od svega 39 četvornih metara. U takvoj klimi mladi ljudi ne odgađaju brak i djecu zato što ne žele obitelj, nego zato što doslovno ne mogu priuštiti stan u kojem bi je osnovali, što ekonomisti već otvoreno povezuju s rizikom novog vala iseljavanja mladih iz zemlje.
U tom kontekstu “princess treatment” nije samo estetska čežnja za romantikom iz filma nego mašta o sigurnosti kakvu generacija naših baka i majki većinom nije ni imala, a mi je još manje možemo priuštiti. Kad par ne može financijski “odvojiti” kućanstvo, kad se stanuje kod roditelja do tridesetih ili se stan kupuje uz pomoć dviju obitelji, ideja da te “netko nosi na rukama” postaje kompenzacija za posve realnu nesigurnost, ne luksuz, nego fantazija o predvidljivosti.
Kad se princeza sama sebi naruga
Zato ne čudi što je paralelno s “princess treatment” trendom nastao i njegov ciničniji rođak, humoristični “bare minimum” žanr, u kojem parovi kroz šalu priznaju da njihova stvarna “princeza” znači da je netko iznio smeće bez podsjećanja ili nazvao da kasni pola sata. Ti videi, snimljeni najčešće u dnevnim sobama, a ne u restoranima sa svijećama, prikupili su stotine tisuća pregleda upravo zato što zvuče realnije od bilo kojeg glamuroznog scenarija. Hrvatska publika, koja rijetko ima luksuz doslovnog čitanja američkih trendova, taj je humor prigrlila brže od same fantazije jer je točnije priznati da je očekivanje nisko nego se pretvarati da netko doista živi kao Sisi na Knežiji.
Dok se ove statistike ne promijene, princeza će nam ostati ono što je oduvijek i bila u ovim krajevima, djevojka koja čeka da je netko konačno rastereti, umjesto da je razmazi.
FOTO: Unsplash, Pexels
