Postoje odluke koje ne donosimo zato što ne znamo što želimo nego zato što čekamo određeni osjećaj. Onaj mirni, gotovo filmski trenutak u kojem će sumnja nestati, okolnosti se posložiti, a mi ćemo konačno moći reći: sada sam spremna.
Do tada istražujemo, čitamo, razgovaramo s ljudima, radimo nove verzije planova, još malo štedimo, još malo učimo, još malo popravljamo život koji bismo možda već odavno željeli promijeniti.
Izvana sve to može izgledati kao odgovorna priprema. I često to zaista jest. No postoji trenutak u kojem priprema prestaje služiti odluci, a počinje nas štititi od nje. Psihologija motivacije već desetljećima pokazuje nešto što se kosi s popularnom predodžbom o samopouzdanju, osjećaj sigurnosti vrlo često ne dolazi prije akcije. Nastaje nakon nje. Drugim riječima, ponekad postajemo spremni tek nakon što smo počeli.
Samopouzdanje se češće gradi iskustvom nego razmišljanjem
Albert Bandura, jedan od najutjecajnijih psihologa 20. stoljeća, razvio je koncept samoefikasnosti, odnosno uvjerenja da smo sposobni nositi se s određenim zadatkom ili situacijom. Među najvažnijim izvorima tog osjećaja naveo je ono što je nazivao mastery experiences, iskustva u kojima smo nešto pokušali, savladali i dobili konkretan dokaz vlastite sposobnosti. To objašnjava zašto je toliko teško „razmišljanjem doći do samopouzdanja“.
Prije prvog javnog nastupa nema mnogo dokaza da ćemo ga dobro odraditi. Prije prvog ozbiljnog poslovnog projekta nemamo iskustvo koje potvrđuje da se možemo nositi s problemima koji će nastati. Prije promjene karijere ne možemo unaprijed znati kako ćemo se osjećati u novoj ulozi.
Tek kada nešto učinimo, nastaje novo iskustvo. Upravo zato sigurnost često kasni za ponašanjem.
Russ Harris u knjizi The Confidence Gap cijelu ideju samopouzdanja okreće naglavačke. Umjesto čekanja da nestanu strah i sumnja, oslanja se na principe terapije prihvaćanjem i posvećenošću, ACT-a, prema kojima se može djelovati i dok su nelagoda, strah i nesigurnost još uvijek prisutni.
To je možda jedna od korisnijih korekcija popularne psihologije. Nije nužno najprije osjećati se hrabro kako bi se učinilo nešto hrabro. Ponekad je redoslijed obrnut.
Priprema može biti vrlo elegantan oblik odgađanja
Odgađanje rijetko izgleda onako kako ga zamišljamo. Ne mora značiti ležanje na kauču i gledanje serije dok obaveze čekaju. Može izgledati kao još jedna edukacija. Još deset otvorenih tabova. Još jedna verzija poslovnog plana. Još jedan razgovor s nekim tko će potvrditi da je ideja dobra. Još nekoliko mjeseci istraživanja.
Posebno je zanimljivo koliko lako aktivnosti koje izgledaju produktivno mogu postati način izbjegavanja jedinog dijela procesa koji donosi stvarnu informaciju: pokušaja.
Može se mjesecima istraživati tržište, ali tek kada se ponuda predstavi stvarnim kupcima saznaje se žele li je platiti. Može se čitati o javnom nastupu, ali tek pred publikom postaje jasno što funkcionira. Može se dugo zamišljati kako bi izgledao drugačiji posao, ali razgovor s osobom koja ga već radi često donese više korisnih informacija nego tjedni razmišljanja. Problem nije u pripremi. Problem nastaje kada više ne znamo što točno pripremamo.
Ne treba nam uvijek više motivacije. Ponekad nam treba konkretniji plan
Jedno od zanimljivijih područja istraživanja motivacije bavi se takozvanim implementacijskim namjerama.
Psiholog Peter Gollwitzer proučavao je razliku između obične namjere, primjerice „želim početi vježbati“, i konkretnog plana koji određuje kada i kako će se ponašanje dogoditi.
Takvi planovi najčešće imaju jednostavan oblik: „Ako se dogodi X, napravit ću Y.“ Primjerice, umjesto „ovaj tjedan želim više raditi na svom projektu“, plan može glasiti: „U utorak nakon kave otvorit ću dokument i raditi 30 minuta.“
Meta-analiza Gollwitzera i Paschala Sheerana obuhvatila je 94 neovisna testa s više od 8.000 sudionika. Rezultati su pokazali da su ovakvi „ako–onda“ planovi imali srednje do velik pozitivan učinak na ostvarivanje ciljeva, s efektom d = 0,65.
Drugim riječima, nije uvijek problem u nedostatku volje. Ponekad je problem u tome što između želje i ponašanja postoji previše praznog prostora. „Jednog dana“ teško pokreće bilo kakvu akciju. „U srijedu u 18 sati“ već izgleda kao nešto što se može napraviti.
Zašto samo zamišljanje uspjeha nije dovoljno
Industrija osobnog razvoja desetljećima je obožavala vizualizaciju.
Zamišljanje boljeg života, uspješne karijere ili ostvarenog cilja zvuči ugodno i intuitivno. Međutim, psihologinja Gabriele Oettingen godinama je istraživala upravo tu ideju i došla do zanimljivog zaključka: pozitivne fantazije same po sebi nisu nužno dobar pokretač ponašanja.
U knjizi Rethinking Positive Thinking opisuje istraživanja koja sugeriraju da samo maštanje o poželjnom ishodu može stvoriti osjećaj zadovoljstva prije nego što smo išta poduzeli. Umjesto da nas nužno potakne na rad, ponekad nas može uspavati.
Zato je razvijen pristup poznat kao mentalno kontrastiranje.
Ideja nije zamišljati samo ono što želimo, nego odmah nakon toga identificirati prepreku koja stoji između sadašnjeg stanja i željenog ishoda.
Iz tog pristupa nastao je WOOP: Wish, Outcome, Obstacle, Plan.
Najprije se definira želja. Zatim se zamišlja željeni ishod. Nakon toga dolazi možda najvažniji dio – prepoznavanje stvarne unutarnje prepreke. Na kraju se izrađuje plan za trenutak kada se ta prepreka pojavi.
Meta-analiza objavljena 2021. obuhvatila je 21 istraživanje i gotovo 16.000 sudionika. Autori su pronašli mali do umjeren pozitivan učinak kombinacije mentalnog kontrastiranja i implementacijskih namjera na ostvarivanje ciljeva, uz napomenu da bi zbog mogućeg publication biasa stvarni učinak mogao biti nešto manji.
To je važna nijansa. Nije riječ o čarobnoj metodi. Riječ je o korisnom načinu da se apstraktna želja prevede u konkretnu situaciju.
Ponekad nije potrebno donijeti odluku. Dovoljno je napraviti prototip
Jedna od zanimljivijih knjiga na ovu temu nije klasična knjiga o motivaciji.
Bill Burnett i Dave Evans, povezani sa Stanfordovim Design Programom i Life Design Labom, u knjizi Designing Your Life životnim odlukama pristupaju kao dizajnerskim problemima.
Umjesto pitanja „Koja je prava odluka?“ predlažu mnogo praktičnije pitanje: „Kako možemo testirati ovu mogućnost?“
Njihov koncept prototipiranja posebno je koristan u trenucima kada se od odluke radi nešto veće nego što ona zapravo jest.
Osoba koja razmišlja o promjeni profesije ne mora odmah dati otkaz. Može razgovarati s nekim tko već radi taj posao, odraditi mali projekt ili provesti nekoliko sati u stvarnom okruženju te industrije.
Netko tko želi pokrenuti edukacije ne mora odmah razviti cijeli program, web-stranicu i vizualni identitet. Može održati jednu malu radionicu i vidjeti kako publika reagira.
Osoba koja želi pisati knjigu ne mora najprije odgovoriti na pitanje može li napisati 300 stranica. Može napisati jedno poglavlje.
U dizajnerskom razmišljanju prototip nije manjkava verzija konačnog proizvoda. On je alat za učenje. To je velika promjena perspektive. Umjesto da svaka odluka mora dokazati da smo izabrali ispravno, ona može služiti prikupljanju novih informacija.
Velike odluke postaju lakše kada prestanu izgledati konačno
Jedan od razloga zbog kojih se teško pokrećemo jest način na koji o odlukama govorimo.
„Promijeniti karijeru.“ „Pokrenuti vlastiti posao.“ „Preseliti se.“ „Napisati knjigu.“ Svaka od tih rečenica zvuči gotovo monumentalno.
Ali stvarni život je zapravo sastavljen od malih radnji koje se događaju prije njih. Poslati jedan mail. Nazvati jednu osobu. Otvoriti prijavu. Napraviti prvi nacrt. Dogovoriti razgovor. U tom kontekstu korisno je razlikovati reverzibilne i teško reverzibilne odluke.
Neke odluke imaju velike posljedice i zaslužuju temeljitu analizu. Druge se mogu ispraviti, promijeniti ili napustiti uz relativno mali trošak.
Ipak, skloni smo objema pristupati kao da određuju sljedećih dvadeset godina života. To je često nepotrebno.
Ako se neka mogućnost može testirati uz mali financijski, emocionalni ili profesionalni rizik, tada možda nije potrebno mjesecima odlučivati hoće li uspjeti. Dovoljno je vidjeti što će se dogoditi.
Najkorisnije pitanje možda nije „što ako ne uspije?“
Strah je posebno učinkovit kada ostane neodređen. „Što ako sve krene po zlu?“ zvuči ozbiljno. No, kada se isto pitanje rastavi, često više nije toliko zastrašujuće. Što konkretno može krenuti po zlu? Projekt možda neće privući dovoljno ljudi. Nova poslovna ponuda možda neće naići na interes. Prvi nastup možda neće biti posebno dobar. Posao koji je izgledao privlačno možda se pokaže potpuno pogrešnim. Ništa od toga nije ugodno. Ali sada više nije riječ o apstraktnoj katastrofi, nego o scenarijima za koje se može napraviti plan.
Tu se ponovno vraćamo istraživanjima Oettingen i Gollwitzera. Korisno planiranje ne znači zamišljanje savršenog ishoda. Ono uključuje predviđanje prepreke i unaprijed određivanje reakcije na nju.
Ako se pojavi X, napravit ćemo Y. Jednostavno, ali moćno.
Jedina cijena koju često zaboravljamo izračunati
Kada razmišljamo o promjeni, gotovo uvijek računamo cijenu akcije. Koliko će koštati? Što ako pogriješimo? Što ako izgubimo vrijeme? Što ako nas netko odbije? Mnogo rjeđe računamo cijenu nečinjenja. Što se događa ako se ništa ne promijeni sljedećih godinu dana? Ako posao koji nas iscrpljuje ostane isti?
Ako ideja koju želimo realizirati ostane još jednu godinu spremljena u dokumentu? Ako čekamo da samopouzdanje dođe prije iskustva koje ga jedino može izgraditi? Status quo djeluje sigurnije zato što se njegova cijena ne pojavljuje odjednom. Plaćamo je polako.
Mjesecima koje nismo proveli učeći nešto novo. Projektima koje nismo testirali. Kontaktima koje nismo ostvarili. Iskustvom koje još uvijek nemamo. Ponekad je korisnije ne pitati koliko košta pokušaj nego koliko će koštati još jedna godina čekanja.
Kada je pripreme zapravo dovoljno?
Korisnije pitanje od „jesam li spremna?“ jest, „imam li dovoljno informacija da napravim sljedeći potez“?
Ne treba svaka odluka potpuni plan. Za promjenu posla najčešće je dovoljno znati kakvu financijsku rezervu imamo i što tržište nudi. Za pokretanje projekta dovoljno je znati postoji li netko kome je takva usluga ili proizvod potreban. Za novu karijeru ponekad više vrijedi jedan razgovor s osobom koja taj posao zaista radi nego mjesec dana čitanja o njemu.
Burnett i Evans u knjizi Designing Your Life upravo zato predlažu da se velike životne odluke ne tretiraju kao konačni izbori nego kao nešto što se može isprobati u manjem formatu. Oni to nazivaju prototipiranjem. Ideja je posuđena iz dizajna prije nego što se ulože vrijeme, novac i energija u konačno rješenje, napravi se verzija iz koje se može nešto naučiti.
U životu to može značiti uzeti jedan freelance projekt prije potpune promjene karijere, održati jednu radionicu prije pokretanja cijelog edukacijskog programa ili nekoliko tjedana raditi na ideji prije nego što joj se dodijeli veliko ime i petogodišnji plan.
Takav pristup ne uklanja nesigurnost, ali je čini korisnijom. Umjesto nagađanja kako bi nešto moglo izgledati, dobivamo stvarne informacije o tome sviđa li nam se, jesmo li u tome dobri, postoji li interes i želimo li uopće nastaviti.
A možda je upravo to trenutak kada ima smisla prestati se pripremati. Ne kada nestane svaka sumnja, nego kada novi krug razmišljanja više ne donosi ništa što već ne znamo.
FOTO: Unsplash, Pexels, Dupephotos
