Gostovanje Šangajskog centra za dramske umjetnosti u Zagrebačkom kazalištu mladih s predstavom “Pismo nerođenom djetetu”, u režiji Zhou Ke, duboko je potresan i estetski impresivan kazališni čin koji ponovno otvara prostor za dijalog o univerzalnim temama: slobodi izbora, odgovornosti, ljubavi i tijelu kao političkom prostoru. Adaptacija istoimene knjige Oriane Fallaci, koja je 1975. uzdrmala tadašnje, a i današnje, razumijevanje ženskog identiteta, ovdje je pretočena u jezik pokreta, glazbe i slike koji transcendiraju kulturne i jezične barijere.
Kao čitateljica koja se s obožavanjem vraćala Fallacijinoj knjizi više puta, mogu reći da predstava ne pokušava doslovno dramatizirati njezine riječi, nego ih pretvara u iskustvo. Redateljica Zhou Ke odvažno se odmiče od narativne strukture romana i umjesto toga gradi atmosferu unutarnje borbe – onu u kojoj žena vodi dijalog sa svojim nerođenim djetetom, ali i sa svijetom koji uporno pokušava definirati njezinu vrijednost kroz maternicu.
Tri glumice, Huang Fangling, Mai Duo i Shen Jiani, ne predstavljaju jednu ženu, nego mnoštvo glasova, identiteta i emocija. U njihovim su tijelima sabrana pitanja koja Fallaci postavlja sa zadivljujućom hrabrošću: imam li pravo odlučiti ne roditi? Jesam li žena ako odbijem majčinstvo? Što znači ljubav kad je tijelo bojno polje?
Glazba Yin Yina, svirana uživo, djeluje poput drugog živog organizma na sceni, pulsira, prijeti, umiruje i, u ključnim trenucima, guši. Multimedijalni elementi ne odvlače pažnju već precizno pojačavaju osjećaj unutarnjeg previranja. Zidovi scenskog prostora pretvaraju se u maternicu, u zatvor, u dom, u nigdinu.
Za razliku od većine zapadnih interpretacija Fallacijeva teksta, koje često padaju u patetiku ili politizaciju bez supstance, Zhou Ke i njezin ansambl pronalaze balans između poezije i političkog. Predstava ne odgovara na pitanja – niti pokušava. Ona ne zauzima stranu, već nas suočava s napetošću koja ostaje u tijelu još dugo nakon završnog tona.
ZKM je ovom suradnjom potvrdio zašto je jedan od najvažnijih promotora suvremenog kazališta u regiji: jer njeguje kazalište koje misli, riskira i prepoznaje snagu interkulturalnog dijaloga. Ako su u Fallaciji mnogi vidjeli glas žene koja se ne boji ni Boga ni čovjeka, onda je ova predstava njezin produženi krik – onaj koji odjekuje kroz kinesku estetiku, ali pripada svima nama.
U vremenu kada prava na izbor, tijelo i riječ nisu ni izdaleka zajamčena, “Pismo nerođenom djetetu” nije samo predstava. To je poziv na promišljanje i hrabrost. A hrabrosti u kazalištu – kao i u životu – nikada nije previše.
